Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ddadd

Marketing

Smiješna priča (kako kome :) )


Pozdravljam vas najdraži moji. Ispričao sam vam u prošlom postu priču o konobaru koji je jeo za radnog vremena. Eee, da je tome kraj, di bi nam bio kraj :) Pa da nastavim priču:

Par dana kasnije dolazim ja u restoran a tamo nova konobarica sjedi nasred restorana i za svog radnog vremena ruča! Mrtva hladna!

Je li mislila da je neću uloviti?
Je li bila stvarno jako gladna?
Je li možda zaboravila da to ne smije, po uzoru na svog kolegu?

Kako god bilo, činjenica je da ja sad stojim nasred restorana, gledam nju kako ruča i razmišljam što ću s njom.

Priđem joj i pitam smijem li sjesti. "Naravno" - ona će sa smješkom.

Sjednem ja k njoj i počnem veselo pričati priču a ona se pretvorila u uho. Priča je išla ovako:

"Zamisli, dođem ja prije par dana i vidim da D. (konobar iz prošlog posta) postavlja stol samome sebi! I, zamisli ti to, donese si ručak i sjedne jesti za vrijeme svog radnog vremena! Nevjerojatno!
I da stvar bude gora, taman je sjeo i bacio se na odrezak kad li ulazi gost. A on li ti mrtav hladan ustane, posluži gosta i vrati se jesti. Možeš li to zamisliti?" - upitam nju, vrteći glavom.

Ona djeluje malo zatečeno, više ne jede ali nekako trzavo kima glavom lijevo-desno kao da mi želi reći da razumije svu glupost našega konobara D-a., Dok tako mrda glavom bulji u mene nekim telećim, izgubljenim pogledom - oči joj širom otvorene a mutne, neuhvatljive. Ja nastavljam:

"I pazi sad - velim ti ja njemu poslije da je loše što je morao ustati da posluži gosta a onda se pred njim vratiti svom jelu. A on će meni na to nevjerojatan biser: 'Nema veze - meni nije smetalo!' Zamisli, rekao mi je točno to. Luđak nevjerojatni! Taj njegov biser je da se upišaš od smijeha..." - i ja tad grohotom ispalim jedno "hahahahahaha!"

Neki kiseli smiješak prešao joj je preko usana. Vilicu još otkad sam sjeo k njoj drži na pet centimetara od mrvicu raširenih usta. Na vilicu je naboden zalogaj koji je htjela staviti u usta, ali se sad već par minuta ne usuđuje ni pomaknuti.

"Hahahahahaha" - smijem se i dalje ja.

"Hahahahahaha" - ona će neuvjerljivo.

"Maaa...Hahahahahaha" - tako mi je nevjerojatno smiješna bila smrznuta u tom polupokretu, da sam se smijao baš od srca.

"Haha" - veli ona mrgudnog smiješka - mislim da je upravo skužila da joj se zapravo rugam.

Ustao sam tada od stola rekavši joj da joj neću više smetati, nek slobodno dovrši ručak i nastavi raditi. Zatim sam otišao smijući se i dalje iz sveg glasa.


EPILOG:

Vjetrovi s mora šapnuli su mi da moja nova konobarica više ne jede za vrijeme radnog vremena...na sam spomen takve mogućnosti lice joj poprimi blago zelenu nijansu.

Tko bi ga znao zašto ima takvu averziju prema klopanju usred radnog vremena...ljudi su ponekad zbilja čudni, stvarno jako čudni... :)

Zar nije tako?

Vaš Ddadd :)

Post je objavljen 08.08.2009. u 00:25 sati.