"Nesto sam grdo zgrijesila .. da me se kaznjava.."
"Nisi"
"kako nisam.. vidis da jesam"
"Nisi"
Sat vremena cudnog naleta smijeha.. jer moj zivot je saka suza i vreca smija.
Nas dvoje veze nesto sto se ne moze tumacit. Kozmicka sloga? Mozda. Ono najvaznije je - u svim losim trenucima On je tu kao sjenka koja me cuva a ja mu ne znam ni zahvalit - nema nacina.
Odveo me, pokusavao nasmijat, cekao, cekao.. cekao a onda slusao, slusao i slusao, zagrlio i podsjetio kako je i na hitnoj vikao "Beba, bit ce sve uredu". "Prezivjet ces ti sve to." I hocu. Moj V je pravi.
Kad vrtim film vidim Njega (nazvat cemo ga Nogometas da ne bude zabune). Vidim oci koje sjaje kao da dugo nisu to osjetile, vidim osmijeh, vidim snagu i osjecam miris mora, iglice na tlu i koliko god me sto bockalo i pitala se "zar je ovo san" nisam vjerovala odgovoru:"ovo nije san".
Bili smo sami na otoku, pod nebom i zvijezdama, zajedno u njeznoj idili. Slijedeci dan vec je doslo do proloma oblaka. Koliko god sama odgadjala pitat, koliko god Nogometas odgadjao - mene moj osjecaj ne vara.
Nocas me V odveo u nj. krajeve a Nogometas je inzistirao da se vidimo. Nasli smo se na parkingu - nas cetvero : V, Nogometas, nj.frend i ja. Izasla sam iz auta damski u divnoj cocktel haljini i petama, prisla mu, zagrlila ga i poljubila u obraz onako njezno da osjeti miris. U drugom trenu sam se okrenula i prisla prijatelju i s njim se upoznala. Brzo smo sjeli svatko u svoj auto i krenuli nekud na pice. V je mahao glavom i znala sam da ce na kraju veceri reci "a ca san ti ja reka". Njemu je pak prijatelj rekao "ovo je prava cura, prava cura za tebe".
Stajali smo nasred frekventnog domaceg bara. Smijuljila sam se, ovlas ga grlila i dala mu koju pusu. Decki koji su stajali sastrane pozeljeli su me pojest u tom trenu a vrlo brzo je stiglo "izljubio bi te, al ne ovdje". Vrijeme za istinu. Koliko god bila bolna, kratka je. Ima curu, 2 god, s kojom je u pauzi al ona mu se zeli vratit. Ja sam u trokut usla nenadano kao netko tko mu je u par dana uljepsao zivot i dao nadu. Kaze da ne zna sto zeli, ja znam da gubi. Meni je krivo al sam i bijesna. Bijesna sam sto uopce sam stavljena na vagu kad sam toliko puta cula hvale o tome koliko sam blizu idealu. Nemam se sto bojati, ni sto izgubiti.. al borit cu se - svojim oruzjem, svojim spontanim i prirodnim nacinom.
Nije prvi koji je nesto presutio. Tuzna, bijesna, uplakana. Osmijeh? toga ova dva dana nema u rjecniku mojih gesti.
Usput receno.. slikala sam vrat. Sad kad vidim dijagnozu mogu samo zakljucit "moj zivot je put kroz trnje i stalno krvarim..".
Zasto? Zasto je ovo moj zapisani put?
Post je objavljen 07.08.2009. u 15:49 sati.