Zamislite, samo, čovjeka i civilizaciju prije trideset tisuća godina pa ćete znati o čemu govorim.
Slike u Altamiri su lijepe. One pokazuju da je čovjek, stvarao on iz bilo kojih razloga, kreativno biće čije su težnje okrenute lijepom, ali zar nisu stvorene ljepše i složenije slike /Giotto, Dürer, Picasso, Klee/ i zar nije smišljena demokracija, puno bolja forma socijalnih odnosa nego što su to odnosi u hordi. Zašto je onda nemoguće da se razvije još smišljenija forma demokracije kojoj bi temelj bili ljubav i solidarnost. Čitav biološki ustroj nas tjera na to. Ako je u našoj biološkoj osnovi, uvjet za nastajanje socijalnog, ljubav koja samoustrojava ćelije da bi nastao organizam, zašto tu biološku, nesumnjivu nužnost ne bismo prenijeli na socijalnu razinu i tako ostvarili organičan svijet zasnovan na ljubavi. Ako znamo da znamo, onda se više ne možemo ponašati kao da ne znamo.To je nerazumno.
Naš mozak se neprestano mijenja i nalazi se u trajnoj interakciji s okolicom u kojoj se neprestano nanovo formira. Spoznaje stječemo krećući se u sustavu koji nam omogućuje da opišemo svijet samo na osnovi informacija koje dobivamo preko naših osjetila. Spoznati znači uspostaviti odnose između izoliranih i nesređenih pojava.To radi naš mozak, zapravo, neprekidni niz molekularnih procesa koji se u njemu odvijaju. Ako znamo da je promjenjljivost i prilagodljivost mozga neograničena kao što mu je neograničena i kreativnost, da on stvara složenije od svemira u kojemu je nastao, zašto bi te njegove neiscrpne mogućnosti trošili na ponavljanje već postojećeg i na reprodukciju, kad ga možemo upotrijebiti za stvaranje novog vremena, novog prostora i novih odnosa u njima. Odgovarati vremenu i ponavljati ga nije dovoljno, treba ga proizvoditi. U tom smjeru i radi kreativnost, a ona i jest stvaranje nečeg novog, dotad neviđenog, koje će biti lijepo i dobro za sve.
Ovo se sve može dokazati na primjeru efendije Juse Velagića koji je kao mladić iz Blagaja,
s Bune kod Mostara, otišao 1852 na medresu – visoku školu, u Stambol. K'o hercegovačko dijete bio je primljen u jednu bogatu muhadžersku kuću. Mustaj – beg Pašalić muhadžer- izbjeglica iz Nevesinja je na vrijeme shvatio što donosi Europa i Austrija u Bosnu pa se na vrijeme makao iz Hercegovine da zaštiti sebe i familiju. I dobro je učinio i na vrijeme jer se samo dvadeset godina poslije onaj svijet, iz kojeg je izbjegao ko gospodin i beg, urušio ko kula od karata.
Primio je, dakle, zemljaka i sina Avdage Velagića ko svoga. Momak je učio dobro i za četiri godine završio medresu kao najbolji. Znao je Kuran ko hafiz – suru po suru do zadnje.
Nudili mu posao na dvoru, da bude uz bok veziru. Mustaj-beg mu daje Nezvetu, kćer jedinu, ljepoticu i svu trgovinu, ali on neće i neće navalio u Hercegovinu ko vol u rivinu. Imam, hafiz, Skender - efendija, moli Jusu da ostane još godinu da završi i marifetluke, ali Juso neće.
« Jesam li ja efendija školu završio»?
« Jesi, Jusufe, završio si».
« Znam li Kuran ko hafiz»?
« Znaš sinko bolje od mene, suru po suru».
« E, onda ću ja na Bunu».
« Šta će ti sinko sam Kuran u Hercegovini. Ostani, bolan, još godinu i završi marifetluke. To ti sinko ondje treba... prepredenost, lukavost, vještina, spretnost. Bolje ti je bit na Balkanu marifetlija nego hafiz, ili kako bih ti rek'o, bolje ti je znat' sve nego samo Kuran».
Ali hoćeš!? Lakše ti je budalu na zlo nagovorit nego Hercegovca na dobro
Opremiše ga ko gospodina, Nezveta plačuć spremi popudbinu, Mustaj-beg mu dade konja i nešto dukata za puta i moj ti Juso na Jedrene pa na Skoplje, pa na Novi Pazar, Prijepolje, od hana do hana, i sve do Goražda u dobrom društvu, jer se već u Jedrenama namjerio na grupu veselih Sarajlija, trgovaca. U Goraždu se rastadoše. Sarajlije odoše Sarajevu, a Juso na Foču pa u Glavatičevo na tri dana od Blagaja i Mostara i tu se odluči dan-dva odmorit' pa u Nevesinje kod Pašalićeve rodbine da ih poselami ( pozdravi)i preda Mustaj-begove darove, pa onda na Bišinu, niz Kokorine, na Bunu u Blagaj.
To je bio k'o plan....
U Glavatičevu ga dočekaše ko pašu. Kako i nebi škole u Stambolu završio. Pozvaše ga u
džamiju na jaciju, večernju molitvu, i da mu pokažu hodžu nadaleko poznatog po znanju i mudrosti. Kad tamo, hodža, stariji čovjek moli i ne moli, nešto mrmosi kroz bradu, nemože suru sa surom sastavit. Brlja po Kuranu..., star biće insan pa u toj pustoši pozaboravljo. Poklopila žena, djeca, svakodnevne brige, nije Kurana od mejtefa ( osnovne škole) vidio. Poslije molitve, prije spavanja ga upitaše za mišljenje o njihovom hodži, a on, budala, reče
sve kako je mislio.
Jedan od vjernika otrča hodži i reče mu šta je Juso rekao. Hodža skupi čaršijsku halašu ( ološ) pa u sobu gdje je Juso spavao, pa matrakom, pa degenenekom, po leđima, po glavi i bi ga dokrajčili toljagama da nije bio mlad i jak. Nekako se iskobelja iz gomile pa na konja i nije stao do Kalinovika. Tu ga nekakve dobre muslimanke, previše, zaliječiše rane i za dvi hefte ( tjedna) je bio spreman za puta. Pitaju ga gdje će, a on:» U Stambol, nešto sam zaboravio naučiti».
Opet istim putem samo u drugom pravcu i prije zime osvanu u Stambolu. Mustaj-beg ga primi ko sina, a on odmah na medresu u hafiza Skendera na marifetluke. Babi je još iz Kalinovika javio da će ostat još godinu.
Prođe i ta godina u učenju i u ljubavi s Nezvetom. Završi marifetluke, skupi Nezvetu i pravac u Glavatičevo. Mustaj-beg im dade sluge i konje za puta. Na četiri jašu oni, a na četriri ćeraju ruho Nezvetino.
Kad stigoše u Glavatičevo, nitko ga ne prepozna, onako bogato obučenog s ženom i slugama, a on pravac u džamiju na jaciju.
Pitaju ga poslije vjernici da kakav im je hodža, a Juso će:» Ovo nije hodža, ovo je sveti čovjek. Jedna dlaka iz njegove brade kutarisava (oslobađa) od bolesti i svakog drugog belaja (nesreće)», pa se zaleti poljubi hodžu i istrgnu mu jednu dlaku iz brade. Kad to vidješe vjernici svi se baciše na hodžu, počupaše mu bradu i ne samo bradu nego i kosu i dlake sa prsa i sa noga. Sreća njegova što je bio star pa mu je kosa bila porjetka ko i brada. Vrišti hodža, krvari ko zaklan pjevac, psuje ko Vlah s ko'ca, vjernici ne prestaju čupati, a Juso na konja pa u Blagaj.
Od tad se u nas govori da je dobro znati Kuran, al' i marifetluke.
Budući da je glumac bit teatra, njegova osnovna strukturalna jedinka, da bi promjenli ustrojstvo teatra, moramo mijenjati glumca, temelj teatarskog ustroja. Dakle, moramo ga drukčije školovati da bi se iz njega kao osnove mogao razvijati drukčije ustrojen teatar.
Mlade se ljude uči kako da naprave ulogu, a ne kako da od sebe naprave čovjeka. Čovjek sam sebe, poslije, protokom godina, pravi glumcem neovisno od školskih metoda ili, čak, usprkos njima. Škola ne može naučiti studenta više nego li ona sama zna. Uspjeh, kvaliteta jedne škole se može mjeriti samo po razini na kakvoj su odgojeni studenti. Da bi studenti u jednome takvom sustavu ispunili svoje uloge, moraju biti dobro obaviješteni i slobodni. Univerzitet – studium universalis, se demokratizirao pa nastaje sve više fakulteta – studium fakultas to jest studium lokalis. Prije se išlo u Bolognu i Salamancu na pravo, u Padovu na medicinu, u Pariz na filozofiju kod Alberta Velikog i Abelarda, a sada svako selo hoće imati fakultet, a kao što sam već rekao, fakultet studenta može naučiti samo onoliko koliko on sam zna. Ne može svatko odgajati buduću elitu. Kultura i obrazovanje su uvijek bili elitistički, a znanost i umjetnost autokratski bili, jesu i bit će. Uvoditi demokraciju u znanost i umjetnost znači širiti prostore bijede. To može privremeno donijeti sitne koristi ali može dovesti u pitanje sudbinu cijeloga jednog naroda. Umjetnost mora biti slobodna, jer sudjeluje u demokratskom govoru društva koje mora biti slobodno i to sudjelovanje nije poželjno samo sa stajališta društva nego i sa stajališta umjetnosti. Neslobodna umjetnost je, naime, nekreativna, a zato što je nekreativna ne opći ni sa kim, a kako ne opći ni sa kim tako nikome ništa ne govori niti koga sluša, a kako nikoga ne sluša, ne može davati ni odgovore, a kako ne daje odgovore, tako postaje bespotrebna sve do potpunog poraza umjetnosti i kreativnosti. Iz takvih mediokritetskih, od razuma nekontroliranih, zatvorenih društava rađalo se uvijek nešto osrednje i na štetu čovjeka.
Kad je nad Hirošimom 1945. eksplodirala atomska bomba, koju su stvorili tadašnji najveći živući umovi, zaprepašteni Otto Hahn, fizičar, njihov kolega po struci, je uzdahnuo: »Moj Bože, oni su ipak, samo, mediokriteti».
Staviti čovjeka njegovu kreativnost i neizmjerni potencijal u središte pozornosti morao bi biti cilj teatra 21 stoljeća.
Post je objavljen 06.08.2009. u 18:18 sati.