Većina prvih rokova je prošla, isto kao i većina mojih ispita. U indeksu su većinom petice, prosjek nikad nije bio bolji. Ipak, nisam pretjerano zadovoljna, osobito činjenicom da sam izgubila volju za išta i da samo, ko muha bez glave, želim ići doma. Ići doma gdje nije tak vruće i gdje je moj dragi i gdje ima normalne hrane i malo manje čokolina. I gdje nema nikakve naznake od faksa. Naime, frustrirana sam činjenicom da se, iako sam tako blizu mora, nisam još nijednom okupala. Nemam s kim na plažu, a sama se ne želim suočavati sa skidanjem u bikini. Zima možda nije baš godila mom tijelu, ali je itekako godila želucu. Konačno sam se dočepala bicikla, al je on još uvijek u kraju gdje svi govore kaj i nije opran ni pregledan. Naime, nije vožen otkad je Gubec digel bunu, pa ne bi bilo loše da ga se malo provjeri. A istovremeno imam veliku želju da se idem vozikati okolo i na kupanje. Zato se nadam da ću još izdržati koji dan, riješiti ovo kaj je ostalo i mirne duše otići doma. I onda se vratiti s dragim u punoj spremi i raditi na tome da mi se do jeseni razviju plivaće kožice, lol.
Razmišljala sam o tome kako zapravo nemam čime održavati ovaj blog, osobito tijekom godine. Nemam baš vremena, a ni volje za pisanje, a bogme ni tema koje bih htjela javno iznositi. Zato mi je palo na pamet da upoznam one koji se zalete do mog bloga s onim u kaj se najbolje kužim, a to je psihologija. Mogla bih staviti neke svoje seminare ili recenzije knjiga koje sam čitala, barem jednom tjedno. No, taj projekt je još samo u mojoj glavi, i još nisam odlučila kad bude išla "pilot serija" i dal budem s tim uopće prešla s riječi na djela.
Zasad čitam Marlyja, pa ako niš drugo, možda padne koji komentar na knjigu.
A sad se idem vratiti čitanju bilježnica i naslovu ovog posta.
Post je objavljen 06.08.2009. u 15:51 sati.