Prošlo je dugo otkad nisam pisala. Početak akademske godine bio je zbrkan, čisti rusvaj, sistem u raspadu. Sad kad sam se malo privikla i paničarenje svela na podnošljivu razinu, malo je lakše. Jedino kaj nisam imala baš sreće pred kolokvije. Počelo je s jakim bolom donjeg desnog dijela leđa. Svi su mislili da sam se nahladila ili nategnula, čak i ja. Sve dok nisam dobila jako visoku temperaturu i završila na hitnoj. Nalazi su pokazali da imam upalu bubrega i da moram mirovati, piti puno tekućine i piti lijekove, naravno. Čak je mama došla da se brine za svoju malu curicu. Tako da sam propustila neke kolokvije, i tjedan dana bila pod visokom temperaturom koja me ubijala u pojam i pržila mi mozak (glava me boljela kao luda) i trpila bolove svog tihog bubrega-ubojice. Zatim je mama otišla doma, a na smjenu je došao dečko na par dana da se brine za mene. So sweet od njega! Na svu sreću, sad sam dobro, nalazi su više-manje uredni, a ja se nadam da idućih pet godina neću morati doktoru. U zadnjih mjesec dana vadila sam krv tri puta. Ko da nije dosta kaj mi ju pijeju komarci. Naime, svako malo mi je stan prepun tih malih krvopija, nikako ih se riješiti. Na prozorima su mrežice, u utičnicama tablete, u zraku Raid... Mutanti blesavi... Još si lijepo sjedne tam di ga nemreš dohvatiti. Gamad mala!
Drugi tjedan idem doma i jedva čekam da opet vidim dragoga. Tjedan i pol bez njega čini se ko čitava vječnost. A i treba mi odmor od faksa, previše je obaveza, seminara, zadaća, vježbi, praktikuma... Iscrpljena sam i osjećam se kao da nemam vremena za ništa. Dani samo prolaze, a ne znam kako i kada. Tek se probudim, a već moram ići spat i tako iz dana u dan... Može li to malo sporije?
I eto, ove godine nisam baš u blagdanskom raspoloženju iako se silno trudim. Uopće nemam osjećaj da su blagdani, da je Božić blizu... Nekak sam skroz izvan vremena i prostora. Nemam posebnih želja ovog Božića, osim možda jedne. Ispod božićnog drvca želim svog dragog!
Post je objavljen 06.08.2009. u 15:45 sati.