Uz ovogodišnji Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
Prošle godine bio sam na današnji blagdan u Kninu prvi put u privatnom aranžmanu, a poslije podne prvi put u životu u Čavoglavama (također gost kod Marka Perkovića i njegove obitelji). Budući da sam već bio odlučio promijeniti biskupiju nisam imao obvezu biti na proslavi zaštitnice vojne biskupije pa sam s velikom radošću iskoristio mogućnost da doživim "feštu kod Marka". Čini mi se da sam lani o tome nešto napisao... Zato ću sada uz ovaj veliki hrvatski dan i crkveni spomendan – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti odnosno blagdan Gospe Snježne (ili Gospe velikoga hrvatskog krsnog zavjeta, ili "Gospe olujne"), prenijeti urednički komentar iz ljetnog broja katoličke revije MI, pod naslovom "Rekroatizacija", koji smatram aktualnim i vrlo poticajnim u ovom trenutku naših sadašnjih povijesnih muka i neizvjesnosti.
REKROATIZACIJA
Hrvatski narod kroz duga je i teška stoljeća, suočen s okupacijama, rascjepkanošću hrvatskih zemalja, stalnim ratovima i nevoljama koje su znale zaprijetiti i samu njegovu opstanku, čuvao i sačuvao nacionalnu svijest, održavši živom težnju za slobodom i neovisnošću. Napokon, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana ta je težnja ostvarena u našim danima proglašenjem, obranom i međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske.
Takav uspjeh ne bi se mogao dogoditi da hrvatski narod nije vitalnom očuvao svoju nacionalnu svijest i živu želju za vlastitom državom. Nacionalna svijest je, na sreću, prilično prisutna i danas unatoč stalnim, ponekad i malicioznim pritiscima iz svijeta, ali i od domaće manjine ljudi kozmopolitski, "građanski", anacionalno usmjerenih, koja traži odumiranje države, samo hrvatske dakako. Ali sad kad je država stvorena, primjetan je fenomen da se velik dio ljudi ponaša kao da ne zna što bi s državom. Znatan dio hrvatskih državljana na svim razinama društvene odgovornosti ponaša se prema svojoj državi i u svojoj državi kao da nije njegova.
Takva politika nije samo plod višegodišnje navike dijela političke elite da od nas stalno traži "prilagodbu" kojekakvim "standardima" (kakvih većinom nigdje drugdje u svijetu nema), ona nije samo plod negativne promidžbe prema vlastitoj zemlji od većeg dijela medija, koji kao da se natječu u tome tko će Hrvatsku gore prikazati, nego je i posljedica dugo ukorjenjivane svijesti među Hrvatima da državi ne treba vjerovati, da je svaka država, i ova naša, hrvatska, tu da ih iskorištava, pa je onda najbolje da mi državu iskoristimo što je moguće više. A to se čini na stotine načina, s opće raširenom svijesti da je netko to uspješniji što bolje umije iskoristiti državu, bilo kakav interes bio u pitanju.
Hrvati imaju razvijenu nacionalnu svijest, ali nemaju razvijenu državnu svijest. Nekoć je naš Matoš napisao "samo tebe ljubim draga nacijo, samo tebi služim, oj Kroacijo". Naciju ljubimo, ali Kroaciji nismo naučili služiti. Država je u nas još nešto apstraktno ili od nas otuđeno. Potreban nam je stoga odgoj za državu. A taj odgoj treba da polazi od triju premisa.
Prva je da državu čine njezini državljani. Nitko tko je državljanin nije izuzet iz države niti je lišen odgovornosti za nju. Imati hrvatsko državljanstvo ne znači imati samo prava u hrvatskoj državi nego znači imati i obveze prema njoj. U nas se rado citira Kennedyjeva izjava "ne pitajte se što Amerika može učiniti za vas, nego se upitajte što vi možete učiniti za Ameriku". Kada međutim netko riječ Amerika zamijeni riječju Hrvatska, proglase ga demagogom i izrugaju. U nas je dopušteno razvijati sve moguće nostalgije i opsesije, ali ako je tko, ne nostalgično i opsesivno, nego aktivno i prirodno privržen dobru države u kojoj živi, ako je nastoji braniti, a ne blatiti, ne potkradati, nego izgrađivati, ne ismjehivati, nego prodičiti je, unaprjeđivati je, a ne iskorištavati, takvog se čovjeka redovito smatra glupanom vrijednim žaljenja. S druge strane, od države, koju se slabi na sve strane, očekuje se sve: da nas besplatno brani i hrani, školuje i liječi i još da ispravlja sve naše osobne promašaje.
Druga je premisa da bez svoje države hrvatski narod nije imao niti može imati slobodu razvoja sukladno svojim potrebama. Ta sloboda može biti manjkava, konfuzna, uvjetovana i na bilo koji način ograničena, ali država ostaje temeljni uvjet nacionalne slobode. Hrvatski narod, koji je stoljećima živio u složenim državnim zajednicama s podijeljenim suverenitetom ili čak bez njega, često oplakujući svoju gorku sudbinu, već bi iz toga iskustva morao jasno uviđati vrijednost samostalne nacionalne države i suverenosti koju sada nepodijeljeno uživa.
Treća je premisa da država odnosno državna vlast ima definiranu državnu politiku na temelju životnih interesa hrvatskog naroda i na temelju općega dobra svih državljana te da je dosljedno provodi. Ako to nije jasno učinjeno, ako nije određena hijerarhija dobara koje država mora štititi i promicati, onda se država odnosno državna vlast često dovodi u situaciju da pristaje udovoljavati kojekakvim partikularnim "interesima" pojedinaca i interesnih skupina, čak i onih koji izazivački paradiraju protiv općega dobra. Drugim riječima, protiv državnih interesa. Oni koji vole svoju državu bezuvjetno i iskreno ne mogu to ne vidjeti niti se mogu s time suglasiti.
Stvar je ljudskoga poštenja i naravnog stava što ga svaki čovjek mora imati prema državi u kojoj živi da radi za njezino dobro neovisno o tome podupire li vlast, pojedine političare ili stranke. Takav stav ne očekuje se dakle samo od nacionalno svjesnih Hrvata, nego je ono stvar svih državljana.
---------------------
Svima čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ter želim Božji blagoslov & mir i dobro!
Srdačan pozdrav iz Poljičke Republike!
Post je objavljen 05.08.2009. u 12:12 sati.