Uvijek su me fascinirale ženske grudi dok dišu.
Gore. Dolje.
Kao da je cijela vječnost pred njom.
Tako profinjen pokret, tako jednostavan i pun života, a opet tako doveden do pukog savršenstva.
Lijepa i nježna koža zategnuta oko ključne kosti, ocrtava oblike njenog vrata i nastavlja se na blaženstvo njenog udisaja i izdisaja.
Kao da je ništa ne može omesti.
Tako senzualno i zavodljivo, ne treba joj ništa više. Tako strastven pokret i tako stalan, a opet nimalo zloupotrebljen, nimalo iskvaren. Samo to su joj ostavili, poput paperja nježan dah za koji nitko neće moći reći da je na ijedan način okaljan.
Uisitnu, ne znam zašto me to uvijek fasciniralo, ali mislim da sam pronašla jedan od razloga.
To biće, to savršenstvo, postoji ondje, nečija je voljena, nečiji razog za život, i ona - ona diše!
Post je objavljen 04.08.2009. u 21:53 sati.