"kolike li ljubavi za klince... kolike li ljubavi za svijet...
umalo da i ja dječjim tragom zavirim u mravlji svijet
hej pogledaj me, osvrni se na me
zagledaj me dobro i to s obje strane, pa neka ti pamet stane...
nobody knows the trouble i've seen
nobody knows my sorrow
nobody knows the trouble i've seen..."
Azra
I kako to da drvene stepenice tako obično škripe?
I kako to da dugo nije bilo kiše?
I zašto mi je dovoljan samo jedan pogled na tebe da znam kako se osjećam?
I kako to da su neke popratne pojave tako stvarne, ljepljive, mazne, uporne i tihe?
I zašto je i danas taj osmjeh prisutan, a dogodio se jučer?
I neznam kakav je osjećaj biti zgužvani papir na kojem nešto zanimljivo piše (pisano pismeno-pročitano nepismeno :),
ali znam kakav je osjećaj dobiti taj papir u kosu kad si negdje u svojim mislima... slično kao sa žvakom... poželiš vratiti istom mjerom...
I ovo izgleda kao kad misli pokloniš... al što sad... dobro je tako... imati nekog, a kao nemati, a ipak imati... i opet nemati...
Volim kad pričaš u svom onom ludilu... to se zove PER TU... i to se događa... ponekad...
Post je objavljen 04.08.2009. u 20:55 sati.