U 4 ujutro nisam sigurna pokušavam li biti sretna ili samo otkriti na koje sam načine nesretna; u 4 popodne ću naravno srčano braniti ovo prvo, ali, ako je tako, vjerojatno sam jako glupa ako vivisekciju koristim kao metodu iscjeljenja. Je li društveno prihvatljivo reći da je meni ustvari dobro ovako kako mi je sad? Zapravo nisam sigurna da mi je dobro, radi se samo o tome da se tu i tamo nešto dešava, nesreća je suputnik koji priča zanimljive priče i slušam je koncentrirano, da je na njenom mjestu mir za kojeg tvrdim da ga tražim gledala bih kroz prozor a zapravo mi se ne sviđa pejzaž. Kad sam nesretna, manje primjećujem koliko je svijet ružno mjesto.
Post je objavljen 24.09.2009. u 04:10 sati.