Marketing
Dugo toplo ljeto
Otvori mi svoje dvore - klapa Cambi
Vruće je. Ajde, sad se malo lakše diše. Ipak su 22 sata, došla sam ohlađena s kupanja, a onda i s kavice. Cijelo sam vrijeme danas pokušavala smisliti nešto za napisati. Osjećam potrebu, „obavezu“…a ja ne pišem onda kad moram, nego samo onda kada to želim i kad mogu. Kad imam inspiracije. Ali, ova vrućina kao da je isisala i posljednju mrvicu inspiracije iz mene. Zlobnici će reći: „Da imaš o čemu pisati, ti bi itekako pisala!“
Ali, neka. Uopće se neću ni truditi uvjeravati bilo koga u bilo što suprotno. Ja znam što se događalo, koliko se događalo, kako se događalo. Znam da kad bih krenula pisati i kad bi me posjetila muza, pisala bih i pisala. Ali…ne ide…
Slažem događaje, slažem doživljaje…
I onda mislim, a zbog čega uvijek moji postovi i napisi uopće moraju biti neki kvaziknjiževnoumjetnički? (ovo i nije riječ, ali nema veze) 
Dakle, moj je boravak u Zagorju bio produžen prije odlaska na more. I to prvi put u pet godina mojeg prebivanja tamo. Čak sam tri dana službenog godišnjeg provela gore. Nevjerojatno! Znam da ćete sada, svi koji me čitate, pomisliti: Aha, opet je pokvarila neke cijevi pa se družila s vodoinstalaterom.
E pa nisam! Mali bi se družio, ali sam odlučila ipak samo se malo naslađivati, nahraniti svoj ego i to je to. Ipak je to premlado za mene. Ne da mi se poučavati i nakon radnog vremena. 
Nadalje, nekako se posložilo da sam počela ružiti vani i odjednom su prepoznate neke moje, već i meni zaboravljene, kvalitete. Lijepo je otkriti zaboravljeno. 
A onda…put juga…posljednji tunel na autocesti i pogled na Kvarner…mir…i bezbroj misli koje traže svoje mjesto, svoju „rupu“ da se negdje smjeste. Ne brinem se previše jer znam da, ako nigdje, a onda ovdje, doma, naći će svoje mjesto sve ono što luta negdje…nemirno…nespokojno…
Čekao me put u Dalmaciju…Zadar…Omiš…finale klapskog festivala. Nešto čemu sam se posebno veselila. A pobijedili su moji favoriti – klapa Cambi. A sve to sam još imala priliku gledati iz neslužbenog green rooma i to s jednim od članova klape Nostalgija. Zaista, doživljaj potpun! 
Put je od samog početka do samoga kraja bio više nego savršen, prepun događanja.
Voljela bih jedino da iz sjećanja mogu izbrisati svjetla kola hitne pomoći, jurnjavu autom za istim, bolnicu i sve ono što se dogodilo dan prije mojeg povratka u Rijeku. 
Sada prepuna najrazličitijih dojmova, skupljam snagu za najveći spektakl godine kod nas – koncert U2! I to nedjeljni! 
Post je objavljen 02.08.2009. u 22:47 sati.