.....nastavak....
U to osjetim da Amor blizu mene stiže, ne vidjeh ga al ko kad povrh mene začuh kako uzdisati stane; Zar otišao nisi ti mladoliki-starče kuda sam te pjesmom otpremit dao, nego ovdje ti uzdisati sad si stao?! Zar uzdisaja svojih, misliš, ja se nisam naslušao?! Zbori il odlazi, uteg uistinu jesi što mi život k zemlji tiska…
Reci da vijest nosiš lijepu
Tog što se spusti da mi srce grči
ja ne mogu tjerat` nije mi u moći
u srce bez milosti žudnju toči
da očajne budu nesane noći.
Kad donio bi glase vladarice
zborit milije bi bilo s tobom
pa mi gnjev ne bi crvenio lice
već častio te riječju kao gozbom.
Svak` je nemoćan u vlasti moćnoga
te mu teško pada hir gospodara
zaveži mog` jezika bahatoga,
svojim ko kad nosiš divnoga dara.
Čekanje ovo čini jezik zlobnim,
prozbori da ne činiš me žalobnim.
XI – još ponešto o ljubavi
U ovoj knjizi o ljubavi, mislim da bi bilo dobro reći i nekoliko riječi o važnosti da ljubav ipak mora dodirnuti tlo, tlo po kojem svakodnevno zaljubljeni hodamo u želji da pronađemo i doživimo uzvišenost.
Nadahnuće, otkud nadahnuće za ovih nekoliko pjesma koje ovdje donosim, teško je reći, ne znam, možda dolazi od toga što gledamo današnju mladež, možda od želje da pokažem kako ljubav ipak mora ići u smjeru da ostvi iza sebe potomstvo, jer čin je to žrtve, pravednosti i odanosti zakonima Božjim, il` jednostavno iskopano u nekim starim spisima koje u posljednje vrijeme čitam. Na kraju, možda je nadahnuće za ove sonete samo pokušaj razumjeti ljubav u potpunom smislu…
nit` ptica neće letjet
Nit` ptica neće letjet iznad polja,
što obuze ga drač i makija gusta
od pogleda sva su skrita obilja
pa pustara ta još više zarasta.
Podari svoje krilo izabranom
ko rataru što podaje se polje
u tren kad rosa mije zorom ranom
da u dan budući raste obilje.
Ne krati truda onom što te hoće,
ljeta ne snube već jalovom čine
zemlju svaku što pade u bezvlašće
kad ti škrtost ne da svoje dažbine.
Nije čas da se krilo nebu nada
ipak, život je lopov što potkrada.
plati danak,
Platiti danak, sad ti je vrijeme,
i spram života odlučnost pokaži
plati li nemar zatrt će ti sjeme
ko i carev vazal kad namet traži.
Okrutna je ta misao prijeka,
jer ti ponos mladosti, nudi krila,
al ne reče; ona su kratkovjeka
da bi te tvoj cio život štitila.
Nema u visinama za te mjesta
po zemlji ovoj muljavoj se hoda
i nije svaki dan onaj što blista,
al znaj nije vazda slatka sloboda.
Nek` ti je zalog za mladost nesitu
krv što natapa lozu plemenitu.
mira nećeš imat`
Mira nećeš imat` ko ni grozdovi,
ko kad jato na njih sleti čvoraka
pa ubogi plodom budu trsovi
dok gozba traje a već prije mraka.
Tratiš li vrijeme prije vremena
kad čas je da ga imaš samo za se
pa ne čuješ svog` govora smislena
od pjeva mladosti, ne čuješ glase.
Naplatu ćeš steći u one dane
kada na travnjaku ne bude jata
već različak plavi što dušu gane,
pa ti suza i muk budu isplata.
Uz pobjedničke trublje idu zvona,
da mladost ne bude starost dokona.
XII – obuze me…i misao luda
Obuze me danas cijeđen talog Slavonskih ravnica, onog stabla što ponosna domaja povrh svega ko napitak svoj slavi, dokolica moje srce uzeti je htjela, pa mi dušom, misao krenu opijena. Bujati su misli stale ko kad onaj što preklinjem ga i toliko volim posla strijelu da mi ispočetka srce rani, te ucrtavati mi stane pored lika moje gospe vječna, lika nepoznate one što i sad stihovi mi njeni u mislima bruje. Zašto sad napadaš me smjelo kad mi srce žudnjom opijeno slavi, pa mi lika pokazati želiš, one ljupke što stihovima obuzeti želi srce moje, odagnati misli nisam mogo` te odlučih napisati stihove ove…
rime za gospu
Zar ti snaga spram mene tol`ko raste
što znadeš me duže, mučiš me više,
pa sudbu takvu meni izabraste,
Ti i gospa što rime nježne piše?
Nije bez povoda ta zanesenost,
jer u tebi pravog krivca nalazim
što u oku mi vidje neopreznost
kad ranjavaš me potezima brzim.
Znam odakle ti moći u luk slaze
otud i tuge za me odabrane,
ukrstit hoćeš nepoznate staze
da njena pjesma moje srce gane.
Nek ti je znati, da vječnost je rima
u nadi, što za gospu srce ima.
do kud mogu ići rime
Do kud mogu ići te moje rime,
i kol`ko prostran je stih o ljubavi,
a da ne kažem tvoje ljupko ime,
i ne odam gdje mi srce boravi?
Vrtlog vječnosti komeša čeznuće,
ljubav, strast, požudu i patnju srca
i piše si vlastito odreknuće
u zbilji tu gdje nastaje stih pisca.
Ispočetka pa u nedogled tako
ista riječ u srcima vri: LJUBAV,
te dotiče nadahnuće i trpko
i slatko, nekad čineći stih labav.
List sam na stazi pod tvojim nogama
vjetar me diže pred tvojim očima.
Kad doznah da priliku ću imati pročitati nekoliko stihova javno, od onog što još nije poznato. Ja, razmišljat stanem; koje to stihove pred pukom i gosparima a nadasve pred gospama mogao bih pročitati, jer ipak mi najveća milina bi pisat za gospe, poradi uzdaha njihova meni tako vrijednog. Izdvojim nekoliko naslova, naravno kojeg sadržaja nego li onog što ljubav u rimama veliča, al uto jedna misao me prenu; zašto ne napisat nešto novo, možda u tom plemenitom skupu bude i gospa ona što pjesmama htjede steći pozornost moju. Izazov pred sebe, ja postavim visok, jer nadahnuće mi bi, kako ohrabriti gospu na pisanje rima a da ne rasplamsam u noj onu žudnju što osjetih u stihovima njenim, a razloga radi da joj ne pružim utjehu lažnu.
Pošto odlučih pisati za samo jednu gospu a koja je meni nepoznata i da bih pohvalio njene stihove te je potaknuo na nove, to napišem ovako…
„Tebi gospo što veo lice skriva,
a s usana, pjesama slatkih pjev
čujem, pokaži se neutješiva“
i u posljednjem stihu te strofe joj poručim ovim riječima..“da načinim ti od rima hvalospjev“ kako što se može vidjeti, odluči li mi pisati ponovo,moje obećanje za nju je da veličat ću je u svojim stihovima što smjelo zborit pristaje u stihove izraziti osjećaje svoje. U drugoj strofi želim ju još više ohrabriti jer govorim kako mnogi čitajući moj pjesme ne mogu shvatiti kolika je moja žudnja te im preostaje da se pretvaraju kako ipak razumiju, to slikovito opisujem kao oko koje plaće bez suza da bi pokazalo neko lažno razumijevanje, misao se nadalje proteže i u treću strofu u kojoj kazujem i to kako znam da ona zasigurno razumije kolika može biti žudnja u srcu koje Amor zaposjedne, pošto znam da je i ona u vlasti tog Amora, na kraju dodajem kako mi jedino preostaje shvatiti da od toga nema pomoći jer vlast Amora nema milosti…
„razumjet` imam kako ljubav zori.“
Posljednjim stihovima joj se obraćam neka piše pjesme da svi kroz stihove uvide koliku vlast nad nama ima Amor.
Sada sam vam u cijelosti rekao koje nadahnuće me vodilo kada sam pisao sonet pod naslovom: „ zbori gospo o žudnjama svojim“ i ovdje vam donosim taj sonet u cijelosti…
zbori gospo o žudnjama svojim
Tebi gospo što veo lice skriva,
a s usana, pjesama slatkih pjev
čujem, pokaži se neutješiva
da načinim ti od rima hvalospjev.
Jer oni što rime moje poznaju,
ne mogu dokučit u njima žudnju,
ko kad oči tužne suza nemaju,
al plaču, dajući se tugovanju.
Pišem ti jer u vlasti sam Amora
u snu vidjeh kako s tobom zbori
i osjetih moć kad oči začara
razumjet` imam kako ljubav zori.
Stihom reci da razumjet` mognu svi;
U gospi, kakva žudnja sad boravi?
....................................................................
Post je objavljen 02.08.2009. u 10:51 sati.