Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/iskustvenost

Marketing

Male tajne utopije.

Umjetnosti bi trebali hodočastiti kao Svetom Jakovu u Compostelu. Skinuti se bosi i svaki iz svog kraja po trnovitim putevima i zamrznutim stazama Pirineja doći do mjesta na kojem je on udario temelje vjeri, kleknut i ispovijediti se. Na putu igrati ispred sumnjivih svratišta predstave koje smo nekad upropastili, a na pojedinim stanicama se dobro izbičevati po golim leđima. Čuli bi se vrisci i škrgut zubi onih koji umjetnosti nisu služili do kraja. Kad bi umjetnici bili pošteni prema sebi ceste Europe bi bile pune pokajnika, a predstave bi se odvijale cijele godine i po noći i po danu, jer bi obuhvatale toliko glumaca, redatelja, književnika, pjesnika, slikara, skulptora, muzičara i prodavača magle da bi se svaki dan mogle igrati spektakularne izvedbe s masovnim scenama tisuća sudionika.
Naravno da se prijavljujem prvi.
Čini se da ja ovdje promičem nekakav utopijski teatar, u nekakvom utopijskom svijetu koji je neostvariv. Ja ne mislim tako, jer mnogo činjenica govori u prilog da je takav svijet moguć kao i takav teatar. On je ostvariv jer smo mi znatno više od onoga što mislimo o sebi. Mozak ljudski radi jednim svojim banalnim dijelom i zato stvari izgledaju nedohvatljive, a takav teatar neostvariv. Mi zaboravljamo mogućnosti koje su u toj najsloženijoj konstrukciji, masi u svemiru, koja je složenija i od njega samoga. Materija, pa i moždana, je samo zgusnuta energija i mi smo, zapravo, proizvod Einsteinove formule: E = mc na kvadrat. Mislim da bi slijedeći postulate živog teatra porasla količina iskoristivih mogućnosti i ako našem mozgu otvorimo vrata i utremo putove kreativnosti, on bi mogao mnogo više nego što možemo i pretpostaviti. Ovakav teatar je moguć jer su mogući ljudi koji će ga ostvariti. Neiscrpne su rezerve koje prebivaju neiskorištene u onim tamnim i onim zasjenjenim dijelovima mozga koji su još netaknuti, nevini i neosvijetljeni. Ne znam koliko bi toga trebalo osvijetliti, ali da osvijetlimo samo jedan postotak toga tamnog i sjenovitog prostora, učinili bismo prvi korak da osvijetlimo drugi postotak i tako započnemo nezaustavljivi lanac rasvjetljavanja. Na kraju tog lanca bi se mogao nalaziti čudesni svijet teatra utopije, potpunog teatra, zapravo, teatar i svijet bi bili istovjetni, urađeni po mjeri svemira. Bili bi lijepi i dobri. Mogli bi postati uzorak po kojem bi se mogao urediti bolji i razumniji svijet. I tko zna, možda ćemo u tim višim predjelima svijesti dospjeti do jedne neposredne intuicije, duha, koji, kao mogućnost, postoji u svakome od nas, koji piše, pjeva, pleše, govori našim jezikom, gleda našim očima i koji nam od pamtivijeka šapće u uho: ne zaboravi nikad istinito, ne zaboravi nikad lijepo, ne zaboravi nikad dobro. Istinito, lijepo i dobro je stvarni ustroj svemira, njegova istinita priroda, a ta sveprožimajuća ljepota jest, jednostavno, činjenični ustroj shvaćanja u svim područjima. Ako, kao umjetnici, jesmo u srcu duha, tada je istina objekt blješteće ljepote, zapravo, naša izgubljena i, u djelu koje stvaramo, ponovno pronađena ljubav, prvobitno lice prvobitne ljepote.
Zašto bi ljubav kao pokretač bila neostvariva, kad već postoji riječ za nju i kad već postoji u osnovama svega živog. Ako teatar želi biti živ, mora je uzeti kao točku iz koje nastaje.Tako bi mu dodali novi smisao, a u proces stvaranja utkali cilj koji je plemenit. Darvinističko geslo «borba svih protiv svih», kao osnovni pokretač razvoja vrste, morao bi se zamijeniti plemenitošću i solidarnošću. Ljudska vrsta se mora razvijati dalje i neka se onda razvija na spomenutim vrijednostima. Zapravo, dobre su ideje utkane u osnove civilizacije, a ideja ljubavi u nastanak života, pa time, i ljudske vrste na zemlji. U protivnom bi se taj tijek zaustavio i prije nastanka čovjeka i civilizacije, koja nije hrpa smeća nego jedna dobra ideja. Možda se, upravo putem umjetnosti pokazuje pravi smisao razvoja civilizacije i možda je, upravo umjetnost - božiji cilj. Prvi kreator je Stvoritelj i mi mu se stvaranjem približavamo,
a ako je njegov krajnji cilj ljepota onda smo na dobrom putu.
Na dobrom smo putu!?
Na dobrom je putu bio i Iko Antin – Šopeša, kad se na svetog Jakova dogovorio s Ružarom Vasiljevom da joj po noći dođe na liganje. Zaputio se predveče s Lazina i uz put šćeo ubrat' kapinu iz čijeg ga je grma ujeo poskok pa se moro vratit' kući da mu neko zdravih zuba isisa krv iz ujedine. Poručio je Ružari po kumu Anti iz Zvirića da će na liganje doć' sutra.
Rane su bile izvidane po Matiji Rašuši, iz Grabovine, koja je imala zdrave zube i bila specijalist za zmijske ujede.
Sutra se uputio u noć, ali ga je u Zvirićima, iz jedne ograde, dočeko baš mu đavliji kum Ante, koji je znao da će te večeri naići, obučen, u bijeli čaršav, hukćući ko duh i plešuć među dračama. Vidjevši duha Iko se prvo sledio, a onda nageo bježat prema Lazinama. Puta nije bir'o. Kroz drače, kroz šipke, kroz kapine sav se sadro, a od svečanog odijela je na njem' ostao samo svitnjak – kurđelica kojom se vežu donje gaće.
Otad je i nastala ganga:
« Ja na silo, plašilo me srilo,
Gospe moja, straj ti me je bilo».
Da sašije novo misno ruho mu je trebalo mjesec dana u majstora Joze u Čapljini, ali je
zato odijelo bilo samo tako – stani pa gledaj.
Čim ga je navuk'o pravac Međugorje.
Na putu ga, pred prvim Zvirićkim kućama, zateče noć. Iza jednog graba zaorga kamenje, huknu nešto veliko i zaleti se pravo na Ikana. Ikan u mraku pomisli da je vuk, okrenu se i potrča niz brdo... U z'o čas, upade u jedan škrip pun drače i koprive i kad je već očekivao da za njim skoči i vuk koji ga je progonio da ga rastrga, iznad škripa se čulo tužno mukanje mladoga junca koji je preko noći ostao u ogradi. Sutra ga je cijelo selo tražilo i ne bi ga našli da nad škripom nije stajao mladi junac, mukao i velikim tužnim očima gladao Ikana kako se štapom u jedinom zdravom udu, desnoj ruci, brani od zmija.
Jedva su ga izvadili iz škripa. Jedna noga slomljena, druga ištećena u koljenu, kao i lijeva ruka u laktu. S njim na konja pa u Mušana u Desni. Mušan namjesti ruku i nogu u zglobovima, privi bokvice i jaja, a onu slomljenu stegnu u jelove udlage i otpusti ga pušuć':
« Nisam se 'vliko naradio od velike ofanzive na Piavi 1917».
Za mjesec dana Ikan odbaci štap, prigrnu gunjac, pa po najvećoj buri k Ružari u Vasiljevu mahalu. Ovaj put je došao, ali je kod Ružare već sjedio mlađi Pehar s Vijanice, pa se nije imalo zašto ostajat'. Na povratku nije smio preko međugorskog mosta, jer su na njem stajali međugorski momci ljući od guje prisojkinje, nego pođe na gaz, na potoku Lukoć. Lukoć nadošo od jesenjih kiša, pod nogama mu se na gazu izmaknu kamen, povuče ga gunjac u dubinu i moj ti Ikan potonu ko ćuskija.
Na dobrom smo putu...?...
Bio je i Ikan.



Post je objavljen 01.08.2009. u 08:32 sati.