Tijekom prethodnog stoljeća dvije su grane iznikle iz filozofije, obje se žele nazivati znanostima i obje su svojim pseudoznanstvenim postavkama utjecale na odnos prema vjeri, i općenito religiji. Dovele su do krize svačijeg autoriteta osim državnog, pridonijele su rasapu obitelji i otpadu od Boga i tradicionalnih vrijednosti, a ljude učinile narcisoidnim individualistima, čime su u svijetu porasli depresija, pesimizam i otuđenje. Je li ovo samo suluda konzervativna optužba ili ima nešto istine u tome?
Ne mora se biti znanstvenik da se uvidi kako je psihologija naučila ljude zagledati se u sebe same, pronaći svoje vlastite mjere dobra i zla, a u slučaju kojeg problema najprije okriviti druge za to. Sveto Pismo i tradicija Crkve nam, usprkos tome, govore da je Bog taj koji određuje granicu dobra i zla, ona nije subjektivna niti proizvoljna, a u srca svih ljudi Bog je usadio savjest kao svjetlo razlučivanja. Moderna psihologija koristi drugačiji jezik za iste pojmove i izopačuje stvari.
Erich Fromm, jedan od najpoznatijih psihologa humanizma, svojevremeno je načinio razliku između autoritarne i humanističke savjesti:
Sadržaji autoritarne savjesti proistječu iz zapovijedi i zabrana autoriteta, njezina se snaga korijeni u emocijama straha i divljenja prema autoritetu...
Humanistička savjest nije pounutreni glas autoriteta, kojemu želimo ugoditi i strašimo se da ga ne naljutimo, ona je naš vlastiti glas, prisutan u svakome ljudskom biću i neovisan o izvanjskim sankcijama i nagradama... Ako se ljubav može definirati i kao afirmacija mogućnosti i kao briga i respekt za jedinstvenost ljubljene osobe, humanistička savjest mogla bi se s pravom nazvati glas naše brige koja je puna ljubavi za nas same...
Nasuprot autoritetu (kojeg povezuje sa negativnim odrednicama - zapovijedi, zabrane i strah) Fromm postavlja ljubav prema samome sebi kao glavnu normu razlučivanja. Autoritet je Papa, autoritet je biskup, autoritet su roditelji, autoritet su učitelji, autoritet je Bog. Ne, oni nisu više potrebni, jer autoritet zapovijeda, postavlja zabrane, ulijeva strah, sudi, kažnjava i ometa moj ego. Kakva su djeca postala posljednjih generacija u odnosu prema svojim roditeljima? Neposlušna i razmažena? Kako to da su roditelji postali toliko popustljivi u odgoju? Kako to da se više ne usude jasno postaviti granice dobra i zla pred djecu? Niti se usude primijeniti kazne za teške prijestupe? Nemaju snage biti autoriteti? Ima li danas uopće više roditelja koji se objašnjavajući moral svojoj djeci – pozivaju na Božje zapovijedi?
I na vjeronauku, Bog je sve drugo samo ne Sudac svijeta. Suđenje se ne smije spominjati – jer izaziva strah. Bauk. Mnogi su, u ovoj kulturi sebeljublja, u svojoj duhovnosti potpuno izbacili lik Boga kao suca i odagnali svaki strah od Njega. Prihvatili su samo Boga kao prijatelja, Boga koji nas ljubi, oprašta nam sve grijehe.... Imaju običaj reći: "nema veze što Crkva kaže, to u mojoj savjesti nije grijeh – dakle Bog mi nema što oprostiti, jer se ne osjećam krivim..." A je li baš tako? Evanđelja kažu da postoji jedan grijeh koji se ne oprašta niti na ovom svijetu niti na drugom: to je grijeh protiv Duha Svetoga. To znači: nazivati dobrim ono što je loše, nazivati lošim ono što je dobro, nijekati temeljne istine kršćanske vjere, preuzetno se ufati u Božje milosrđe i ustrajati u grijehu (vjerski fanatizam), i ne ufati se u Božje milosrđe i opet ustrajati u grijehu (ateizam). U svim ovim situacijama čovjek je previše zaokupljen samim sobom da bi mogao uvidjeti grijeh i učiniti ono jedino što je potrebno – pokajati se i vratiti Bogu. Psihologija je naučila čovjeka nijekati i opravdavati grijeh.
Međutim, katolička vjera ne uči da autoritet i zapovijedi imaju izvor u strahu, već su povezane s ljubavi. Isus je rekao: „Ako čuvate moje zapovijedi, u ljubavi mojoj ostajete.“
U osnovama suvremene psihologije danas se nalaze dvije humanističke teorije ličnosti, koje su uzdigle čovjekov ego i samopoštovanje na razinu božanstva. U tzv. „hijerarhiji motiva“ Abrahama Maslowa najviše mjesto kao posljednji čovjekov cilj zauzima samoostvarenje ili aktualizacija svih svojih potencijala. Jednako tako usmjerenost na samoga sebe, vlastito ja, sliku o sebi kao jezgru ličnosti zagovara i Carl Rogers u svojoj „teoriji usmjerenoj na pojedinca“. Samopouzdanje je tako postala najvrjednija osobina ličnosti i mnogi popularnoznanstveni priručnici puni su priča kako se glavni osobni neuspjesi u svim društvenim poljima rješavaju jednostavno poticanjem i razvojem samo-poštovanja. Stvorena je fama o tome kako nas bolesnima i nesretnima čini nedostatak samo-pouzdanja i osjećaj manje vrijednosti. U tako postavljenim stvarima gotovo da i nema mjesta za vrijednosti kao što su poniznost prema Bogu, vjernost u dobru i zlu, plemenitost, služenje Bogu i ljudima, odricanje i samozataja.
Teorija samoostvarenja puno je bliža hinduističkom poimanju duhovnog vrhunca „postati kao Bog“, nego Isusovom uzoru sažetom u Evanđelju po Luki: „Tako i vi kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: Sluge smo beskorisne. Učinili smo što bijasmo dužni učiniti.“ (Lk 17,10)
Sljedeće, kakva je to teorija o emocionalnoj inteligenciji i na kojim temeljima ona počiva? Mada postoje različite definicije, ono što je zajedničko jest da ona govori o načinima spoznavanja, procjene i upravljanja emocijama – vlastitim, tuđim i grupnim. Teorija počiva na postavkama o višestrukim inteligencijama Howarda Gardnera i na Darwinovim zaključcima o važnosti kontrole emocija u preživljavanju vrsta. Nuđenje različitih vrsta psihološke pomoći sve u cilju bavljenja čovjeka samim sobom i uzdizanja vlastitog ega čini se tako dalekim od Isusovog zahtjeva: „Tko želi biti prvi, neka bude posljednji od sviju i sluga svima!“ (Mk 9,35)
Isto tako, „Ako tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!“ (Mk 8,34)
Usprkos tome, čini se da je pod utjecajem psihologije duhovnost mnogih postala individualistička, svojevoljna, zaokupljena samima sobom i vlastitim problemima, dok se od Boga očekuje jedino pomoć u svakoj situaciji i ozdravljenje. Mnogi traže duhovne ugode i ekstaze, ali ako je u krajnjem cilju zadovoljenje vlastitih prohtjeva to nije ništa drugačije od sreće radi „visoke emocionalne inteligencije“. Takvo zadovoljstvo donosi lažni mir.
Humanizam u psihologiji je donio i zahtjev za „radom u grupi“. Stvaranje skupina i zajednica također ni u Crkvi odavno nije novost. Zajednica ima svakakvih vrsta, a one imaju i dobre i loše strane. Loša strana je, između ostalih, veća mogućnost duhovne manipulacije i sektašenja. Kako pronicljivo svjedoči obraćenik Marino Restrepo:
„Neke katoličke skupine, u želji da mnoštvo održe animiranim i pod nadzorom, na kraju kopiraju te komercijalne metode duhovne makinacije (bezbrojne ponude za ozdravljenje, oslobođenje i metode za poboljšanje svih emocionalnih kriza psihološke i ekonomske naravi) i to čine s vrlo fino izgrađenim molitvenim životom i prividnim velikim pobožnostima. No, u biti, đavao je već ušao u njihova srca i ispunio ih taštinom, nadutošću, ohološću i velikom pohlepom do te mjere da ako se neka osoba i pokuša povući iz takvih skupina, vrlo je profinjeno označe kao dezertera i vješto je diskreditiraju u zajednici. Drugim riječima, pretvaraju se u prave sekte, s teškim manipulacijama prema osobama koje su uključene u te pokrete.“