Prije svega, vjera nas uči kako Bog uistinu gleda na naše živote. Patnja ne dolazi u ljudskom životu zato što je čovjek griješio, pa ga Bog kažnjava, nego jednostavno »zato da se očituju djela Božja« (Iv 9,3). A time se želi reći: čovjek je krhko biće ne zbog toga što bi bio ruševina nekog prošlog remek-djela, nego zato da bude početak novoga bića. Čovjek se treba prepoznati i sam sebe odabrati kao biće u kome Bog želi raspaliti svoju snagu života i ljubavi. On će biti Božji sin, Božja je želja da ga začne, a čovjekova je želja njezin odsjaj: čovjek, dakle, mora postati Božji sin. I to u polaganom putovanju, istinitom i mučnom, organskoga svijeta kojemu čovjek ponajprije pripada. Da ispunjenje povijesti bude, svakako, djelo Božje, ali također i djelo čovjeka.
Kad se čovjek nađe pritisnut patnjom svijeta - rođen slijep za druge stvari - ne treba smisao toga tražiti u prošlosti, u smislu grijeha i božanske kazne. U prošlosti će se naći samo tehnički, biološki razlozi. S te strane događaj više nema smisla. Smisao svake patnje, smisao ovog prolaska kroz krhkost organskog života treba tražiti u budućnosti.
Budućnost jedina opravdava Boga zbog njegova plana, zbog njegova neuplitanja, zbog njegove skrivenosti. Budućnost jedina daje smisao fizičkoj boli. »Da se objavi djelo Božje«. Bog jedini može slijepcu vratiti vid, oživjeti mrtvaca; ali samo Bog koji slijepca najprije ostavlja njegovoj sljepoći, čovjeka njegovom organskom životu, samo skriveni Bog može učiniti da čovjek odabere svjetlo, da traži smisao, da prihvati privlačnost, da teži životu i da se jednog dana uzmogne radovati, ludo se radovati svojoj pustolovini koja se ispunila u Bogu:
Kako ću znati odakle dolazi dan
ako ne prepoznam svoju noć?
Kako ću znati što je tvoj život,
ako ne prihvatim svoju smrt? (Didier Rimaud)
François Varone, "Nevolje s odsutnim Bogom"
Post je objavljen 29.07.2009. u 20:00 sati.