U cijelo svijetu i u svim vrstama društava postoji, uglavnom jedno veliko licemjerstvo koje je protkano kroz tisućljeća i opstaje na svim razinama.
Negdje davno ljudi su pomiješali skromnost sa ne izricanjem spoznaje o vlastitoj vrijednosti, jer skroman osoba je dobra, divna, krasna, poželjna, ljupka i na kraju umjerena osoba...o koje li zablude...
Postoji velika razlika između spoznaje o vlastitoj sposobnosti i vrijednosti i izricanju javno ili privatno iste i arogantnosti, egocentričnosti, nadutosti, bahatosti.
Nekako je sramota za sebe reći da si pametan, uspješan, lijep, zgodan, obrazovan, sposoban, vješt, da dobro pjevaš, sviraš, pišeš, plešeš, podučavaš ili bilo što drugo. Nikako mi nije jesno.
Ako znaš da si pametan, a to se lako provjeri i primijeti tijekom godina školovanja, rješavanja životnih i drugih situacija zašto je sramota ili nadnmenost za sebe reći da si pametan? Pa jesi, zar ne? Ali ti se trebaš praviti da to ne znaš, već čekati da ti to netko drugi to kaže, pa se onda nećkati i i braniti pa će onda to još više potkrijepiti i činjenicu kako si skroman, a to je i prije toga cijelog cirkusa bila činjenica.
Sramota je za sebe reći da si nadprosječno inteligentan, a lijepo si otišao i testirali su te, drugi, a to si ionako znao i sada kada još imaš i potvrdu moraš paziti da to negdje ne kažeš jer si onda umišljen i arogantan jer si eto inteligentniji od prosjeka.
Što smo mi ljudi toliko nerealan vrsta da sami sebe ne možemo procijeniti, ali smo sposobni za procjenjivanje svega drugoga? Mislim da ne.
Naravno postoje i ljudi koji uopće nisu u dodiru sa realnošću i pravim stanjem stvari, ali to je posebna vrsta.
Ako za sebe nekome tko te ne vidi kažeš da si zgodan i lijep, odmah ispada da lažeš. Pa ako si sebi lijep i svijetu postaješ ljepši, a krećući se među ljudima primjećuješ da li oni reagiraju na tebe ili ta reakcija izostaje.
Posebno mi je interesantan onaj dio da muškarci za sebe mogu reći da su sposobni, ali za žene takve izjave nisu poželjne. Zašto? Recimo ja sam sposobna. Kako znam? Pa za 90% problema mogu naći rješenje sama ili smisliti način gdje da nađem odgovor i kako da ga dobijem. Ne prihvaćam stvari zdravo za gotovo, pa mi se lako ne prodaju muda pod bubrege. I još mogu i znam napraviti i popraviti u kući sve što i prosječan muškarac od 40 godina. Eto, ja sam sposobna. Ali kada to kažem ljudi me samo pogledaju ili okrenu očima. Biti će da bi trebala biti sposobna, a biti nesvjesna toga. Pitanje je sam za čiju sreću bi to trebala?
Slijedeća kategorija je ne pohvaliti se svojim uspjehom. Ako čovjek uspije nešto napraviti, smisliti, sam uz svoj trud i rad koliko to nekom bilo beznačajno, nema li potpuno pravo da ponosno kaže: ja sam napravio to i to i baš sam zadovoljan sam sa sobom, a da ne bude hvalisavac. Ne, ne, treba čekati nekoga drugog da mu kaže:bravo i da onda postane svjestan svog uspjeha i onda još ponizno da kaže: ma nije to ništa, bilo je lako itd. Ali nije, bilo je naporno i teško i zahtijevalo je vremena i truda. Zašto marginaliziramo svoj trud?
U jednom postu o pravnom fakultetu Kinky kolumnistica je rekla kako je postalo sramota reći da si sjedio i učio, danima, tjednima i mjesecima jer očito to rade samo budale, a ostali prolaze kao nož kroz maslac, klizeći i bez po muke. A tako je i sa ostalim stvarima u životu. Sramota je reći da si se naradio na poslu i umorio već pola njih prodaje priče kako su samo sjedili cijeli dan i nešto malo radili.
Na jednom ispitu je bila masovna prepisivačina i kolega je tražio od mene papir s rješenjem zadatka, kada sam mu rekla da sam ja učila i da nemam šalabahtere pogledao me je kao da vidi čudo.
Da se vratim na temu, zašto je neprimjereno reći sam za sebe da nešto znaš, posjeduješ određene sposobnosti, kvalitete bilo intelektualne, fizičke ili socijalne?
Postoji razlika između nabijanja svakome tko želi i ne želi slušati na nos o svojim postignućima i biti dosada od izricanja da znaš koje su tvoje sposobnosti i vrijednosti.
Kada nešto napravim čime sam zadovoljna jer sam uložila puno truda i znam da imam pravo osjećati zadovoljstvo sam sebi kažem bravo, nekada i na glas, dobar osjećaj....bez obzira što tko mislio o tome.
Post je objavljen 29.07.2009. u 19:30 sati.