Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/snotrocket

Marketing

# <3

neartikulirano

kako mi je poznato, koliko je mene u svemu tvome. potreba da
se primjeti moja patnja, često mi se to javlja u odnosima s drugima, a
seže zasigurno u vapaje i krikove kojima sam kao klinac pokušavao reći koliko sam sam. ponekad se uhvatim s tim mislima čak i kada sam okružen ljudima, s prijateljima, jednostavno ne mogu riječima opisati kako se osjećam, kao da niti ne želim, nego očekujem od drugih da to vide i upiju, da su tu. tekšo je to objasniti, tok misli me vodi, da, zašto uopće ovo tu sad pišem, nema smisla...kao neki vapaj koji me potvrđuje, koji toliko trebam, a tako rijetko dobijem, koji me ispunjava i čini gotovo sretnim jer ga zapravo trebam... i opet se krug vraća na rano rano...

sjetile su me sinoćnje rasprave s jednom dragom osobom na vezu s davorom, na pretvorbe odnosa kroz frustrirajuće igre moći i vaganje što zapravo želim, a koliko mi treba.

i tišina. o moj bože, tišina, rezana parazvukovima misli i pogleda, dizanja i odlaženja, stotinama kuna potrošenim na mobitel, nedovršenih rečenica, suza, jecanja....kada svaki njegov pokret treba i mora biti tvoj trenutni spas, potvrda da te voli, ali to nikad nije. kada je kuja od nade sve što ti ostaje pri svakoj novoj rečenici koje su najčešće potpuno suvišne, nekonkretne i razoćaravajuće. sjećam se toga, dva uplašena kamenčića u prostranim oblačinama steroida lutaju zajedno u potpunoj ovisnosti jedan o drugome, o
vlastitim strahovima, rastrgani na sve smjerove i dimenzije... ah,
tako slatko, kad se sjetium...i onda ti se na trenutak učini da je on
sličniji drugima nego sto se do sada činilo, da te ne razumije jer ni
sam sebe ne razumiješ, daš mu to indirektno do znajna i on to potvrdi
jer si mu zapravo stavio riječi u usta, kako j eu tebi problem... u
stvari se učini da si drugačiji od svih... i onda ljubonmora, bijes
kada pomisliš da muti nešto s nekim, da se druži s bivšima, da je
netko bolji od tebe. oduvijek me mogla dotući misao: pa vrlo je lako
biti bolji od mene..plač: ego se javlja kako bi spasio ono što se
spasiti da...valjda da te potakne da osjetiš trenutak, da budeš s tim
zbunjujućim osjećajima.....


ja nekako mislim da nije problem sto se pocnem u vezama osjecati
obicno i ustaljeno jer sam nebrojeno puta sam sebi dokazao da upravo
to i želim, obicnu vezu i obicnu, najobicniju ljubav, nego mislim da
se ježim od same pomisli na strah koji me prati, strah od sebe i
svojih strahova, da nisam dovoljno dobar, strah da necu ispuniti
nečija ocekivanja, svoja očekivanja pa čak i da drugi neće ispuniti
moja, da cu mu dosaditi i da ce me u stvari procitati makar tvrdim da
me zna, da sam otkriven i ništa ne krijem.

nasuprot tome, u ovoj kasnijoj vezi sa starijim likom me šorao strah
da on nije vrijedan moga vremena, moje mladosti, moje pažnje, da sam s
njim običan i neprimjetan, možda djelomice jer sam nkeako mislio da me
on sam ne primjećuje. izgubljen u prijevodu na stranicama nevažnih
memoara, zapisan samo u dva poglavlja.... onda obično shvatim
egomaniju pa pokušam duboko disati, ali to uglavnom samo pojačava moju
samosvjesnost, JA dišem, JA sam sada povrijeđen, on(malim slovima) me
povrijedio, odbacuje me, uzima zdravo za gotovo, nije mi dobro uz
njega. stoga mi hitno treba neka promjena, treba mi da me se primjeti,
ne mora me čak ni on primjetiti jer znam da se osjećamo na nekoj
razini svijsti, ali barem da na njegovoj površini eruptira mali vulkan
govoreći mi kako me vidi, čuje, želi i osjeća. pogled, zagled(ovo
nije riječ), bilo što-

mene trenutno najviše gnjavi shizoidna trka s vrmeenom, misao da će me
vrijeme pregaziti i neću stići naučiti lekcije, neću stići sve
pročitati, razumjeti, naučiti. znam da mogu voljeti i dati, ali možda
neću uspjeti naći nekoga tko može voljeti mene na istoj razini kao ja
njega. užasan mi je kaos u glavi od interneta, posao mi jevezan uz sve
to, ima toliko novosti stalno da jednostavno jebeno frustira kada
radis u nečemu što se non jebeno stop nadograđuje, svaki tjedan se
mijenjaju pravila i tome slično. i onda to nekako uspijem prenijeti u
ostatak svakodnevice.

zaista bih htio shvatiti odakle ta potreba, ta jebena ljudska mana ,
za mene to stvarno je mana, želja i potreba da te vole, da te trebaju,
da si željen, ma čak i popularan, da se za tebe zna i da te se čuje,
osjeti, da ostaviš neki trag po kojemu ćeš biti jedinstven i značajan
u životima drugih. koliko bi mi bilo lakše kada bi mi bilo svejedno i
kada bi tu energiju koristio na mir, na tišinu i radost koju mi može
pružiti prihvaćanje sebe i trneutka. zato je najbolje pokušati ostati
u trenutku, osjetiti da samo još ovo i samo još ono nisu tvoje potrebe
nego stil života koji je jebeno dobro usađen u živote svih nas s
ciljem da nas sjebe i da nam oteža jer kako ću ikada imati sebe ako
sam stalno koncentriran na prošlost, budućnost, na druge oko sebe, na
samo još da sada nađem posao, samo još da sada dam otkaz pa kupim stan
i nađem sexy bildera s kojim ću biti sretan, samo da još kupim auto,
samo da još isklesam salo s trbuha, samo još ovo samo još ono i hop:
koje ste godište gospon?!< Jebeno mi nije jasno zašto mi nikada nije
palo na pamet osvrnuti se na samo još ovaj trenutak, upravo sada, ovaj
sada. ni sljedeći ni onaj prije. užasno mi je teško uopće razmišljati
da postoje trenuci od kojih je sačinjeno vrijeme, da nam je život
građen od upravo takvih i da bih zapravo mogao osjetiti puno više sebe
kada bi imao sposobnost realistične pretvorbe tih trenutaka u moju
osobnu stvarnost, religiju...eh, kada bi se manje bojao, kada bih samo
odlučio. i opet je sve nekako kada bih i još samo da..... damn!

let the queer drama begin!!!


aftersex bitchy drama mood.



Post je objavljen 28.07.2009. u 20:26 sati.