Mozda bi bilo lakse da ne razmisljam, da ne mislim.. da se sve dogodi samo. Mozda bi bilo lakse da mi srce stane i prestane me muciti. Svatko osjeca nesto svoje, ja i ovako osjecam da cu mlada mahnut ovom Svijetu (jer tako mora biti).
Zasto bas sad se moram pitat da li misli na mene? Zasto me netko koga sam uspjela vidjet triput u zivotu toliko zaintrigirao? Ni ne znam kako mu je uspjelo.
Zasto bas sad nemam snage za nista? Ljeto je - vrucine, more, svi radosni, a ja bez snage?
Zadnji put kad smo se vidjeli sve je bilo tako slatko, rekla bih i prenjezno i drugacije nego sto to biva i bez treme. Cim sam usla u stan, osmijeh s lica prekinula je strasna bol, grimasa, ruka koja ne slusa, suze koje same teku. Naravno da me nitko nije dozivio ni pitao zasto je tako a ja nisam spavala cijelu noc. Ujutro nije bilo druge nego nazvat brata da dodje po mene. Crnog li humora - on jedva pokretan i ne moze stati na lijevu nogu a ja jedva pokretna ne mogu pokrenuti lijevu stranu tijela. Sala na racun toga da zasigurno radimo u osiguravajucem drustvu, sok sto me nigdje doktori nisu htjeli primiti i sve sto su cinili je bilo drogirali me sredstvima protiv boli i brdo smijeha a zapravo jedina istina : jedna mala ogrebotina ostavila je trajnu povredu.
Dane sam provodila s bratom u nekoj slow motion zurbi da dodjemo do doktora i da se rjesimo boli. Na kraju sam shvatila da bez prijetnji i ustrajanosti nema uspjeha. Naime, moj pad s bicikle je bio kaskaderski i odmah sam znala da sam se posteno natukla. Sve je zaraslo (prosla je puna godina dana) i sad je samo pitanje koliko cu se cuvati. Njegov pad je bio "samo" tezak pad al i niz propusta doktora da nije bilo druge nego svim silama se izborit da ga hitno slikaju i daju terapiju. Uz sav trk - nastojala sam ne sopat se tabletama koje su mi pripisali iz jednog razloga : htjela sam za vikend otici u grad svoje "simpatije" i vidjet ga u nekom drugom svijetlu. I otisla sam. I otisli smo - moj najfrend (ex) i frendica. Kad smo dosli u grad skretavsi malo lijevo pa malo desno zavrsili smo na Hitnoj. "Vec kad smo tu mogli bi se rezervirati za kasnije?" - recenica je koja je sudbinski obiljezila tu noc. Njezin decko nas je pokupio sa tog suludog mjesta i odveo u vrevu ljudi gdje nas nije zanimala Nina Badric vec kako popiti vino. I tu je pala recenica "100% jedna boca ima pluteni cep" i zaista jedna boca je imala pluteni cep pa smo brze bolje redali rakije.. i ne znam koliko. Zadnje sto se sjecam da je frendica zgrabila najfrenda i odrzala mu bukvicu zasto mi nismo zajedno ako idalje nesto osjecamo. Nakon toga? Ja se ne sjecam nista al vrlo brzo pozvali su Hitnu i mi smo svi zajedno zavrsili na onom istom mjestu gdje smo i zapoceli vecer. Sto su prosli samnom necu ni pomisljat i gdje je poslo krivo ne znam jer najmanje je alkohol kriv. Prosli su sati infuzije i cim sam otvorila oci mogli smo doma. To je bilo u 6 ujutro, ludog li izlaska.
Nakon svega, sto rec? Frendica me spasila i decko joj je na tome zamjerio. Najfrend si sigurno sad misli sto dalje a ja nemam snage razgovarat o onome sto smo oboje svjesni "nas dvoje ne mozemo biti zajedno". "Simpatija" me nije vidjela i bolje je da je tako al strah me da se necemo srest ni u kakvim boljim okolnostima. Ne znam zasto, dugo nisam srela u zivotu nekog kao sto je On i vjerujem da trazim nevolje jer uvijek se radi o istom tipu muskarca : punom zivota, posla, strasti, radosti, osmijeha..al sto mogu kad me bas takvi privlace...
Post je objavljen 28.07.2009. u 15:19 sati.