Dakle kako početi.
Moje ime je Minnie Potter. Ne zaključujte unaprijed.
Imam dva srednja imena koja su mi dodijeljena u rodilištu i uz novo, sačuvala sam i staro prezime. Puno ime bi glasilo: Minnie Samaire Kristana Janic Potter.
Bar po njihovom.
Po mojem. Moje ime je Elizabeth Janic. Ovo ostalo, to su gluposti. Pa pretpostavljam da ne razumijete otkuda prezime Potter, i vjerojatno me povezujete sa slavnom obitelji Potter.
S Harryem koji je pobijedio onog-čije-se-ime-nije-smjelo-izgovoriti, odnosno lorda Voldemorta. Ako me povezujete s njima tada ste na dobrom putu, ali s jednom bitnom stvari ili činjenicom. Oni mi nisu krvni rod. Ja sam odrastala u bezjačkom rodilištu, u Londonu, do svoje devete godine.
Neznam ništa pretjerano važno za svoje podrijetlo ali svakim danom saznajem sve više i više. Nisam imala pojma da sam vezana za mnogo bolji svijet, za svijet koji je drugima nepoznat. Za svijet čarobnjaka i vještica, svijet magije. Točno se sjećam kako je to bilo dana kada su došli po mene.
Evo kako ja to pamtim:
-Samaire!!!- vikala je gospođa Bundchen
-SAMAIRE!!!!- sad još glasnije,.
Nestalo mi je izlika da se ne javim pa sam se samo pojavila pred njom. Njena crvena kosa, koja je odavno izgubila svoj sjaj i sad je vukla na sivo crvenu, stršila je na sve strane. Imala je rozu suknju s uzorcima u obliku cvjetića. Bila je mršava pa je sve visjelo s nje. Izgledala je skroz koma.
Gadila mi se.
Imala je trenutke kad bi se napunila alkoholom i tukla nas. Iz čistog mira. No nismo se mogli pobuniti. Fućkalo se njoj za prava. Mi smo za nju bili odbačena čeljad.
Znala nas je vrijeđati da nismo dovoljno dobri jer da jesmo, bili bismo sa roditeljima a ne sa njom koja mora voditi brigu o nama.
-Dobro Samaire jel ti mene čuješ?- pitala me i ošamarila.
Ošamarila me bezveze.
Zapekla me lijeva strana lica i zasuzile su mi oči. Kleknula sam ali si nisam dozvolila plakanje. Ne pred njom.
-Da, gospođice Bundchen.- rekla sam gledajući u pod.
-Danas je tvoj sretan dan.- rekla je.
-Kako to mislite?- rekla sam podignuvši pogled.
-Došli su po tebe neki ljudi, tko zna, možda više nećeš biti odbačeno derište.- rekla je .
-Kako to mislite po mene?- pitala sam razmišljajući i ne obazrevši se na uvrede.
S nikim nisam razgovarala osim s djecom iz rodilišta i njom.
-Ta današnja djeca stvarno nemaju mozga…- govorila je za sebe-…pitali su me za tebe, dođi ih upoznati, možda te se što prije riješim.- rekla je.
-Idem.- odgovorila sam poslušno.
Dok smo žurili tamnim, propalim hodnicima pjevušila je:
-Jedno derište manje.-
Nadam se. – pomislila sam u sebi.
Došli smo u njen ured. Ondje su stajali muškarac i žena.
Muškarac je izgledao mlado. Dala bih mu negdje 30 godina, možda više. Imao je zelene oči i crnu razbarušenu kosu. Na nosu je imao okrugle naočale. Bio je odjeven u crni sako.
Žena je imala jarko crvenu kosu i bila je elegantnija. Na glavi je imala šešir u kombinaciji sa haljinicom žuto kremaste boje. Imala je nekakvu smeđu nijansu očiju.
Kad su me vidjeli nasmiješili su se, a zatim nakon duljeg gledanja u moj obraz zgrozili. Pogledala sam u stranu.
-Draga Samaire, ovo su Ginny i Harry Potter.- rekla je pogledavši me pogledom koji je zračio "ljubavlju".
Pogledala sam ju s gađenjem, a isto i Harry i Ginny. Žena mi je prišla.
-Samaire ja sam Ginny, a ono je moj muž Harry.- rekla je i pogledala ga pogledom koji je zračio zaljubljenošću.
Počela sam razmišljati. Došli su po mene? Hoću li se napokon riješiti ove odvratne i kreštave djece? Hoću li postati kćer jedinica? Ma ne. Nisam ja te sreće.
-Samaire mi bismo željeli da ti postaneš naša kćerka, mislim ako ti tako želiš.- rekao mi je muškarac.
-Želim.- rekla sam.
-Želiš?- pitali su me iznenađeno.
-Da.- odgovorila sam pristojno.
-U redu. Idi po svoje stvari i pozdravi se dok mi riješimo…- tu je žena pod imenom Ginny riječ prepustila Harryu sa zbunjenim izrazom lica.
-…papirologiju. Doći ćemo po tebe.- rekao je.
-U redu.- odgovorila sam i otišla gore po stvari..
Bacila sam pogled na gospođu Bundchen. Blistala je od sreće. Odvratno.
Počela sam u mali kovčeg stavljati svoju odjeću. Nisam imala puno toga. Dvije majice, Dvoje podrapana hlače, jednu haljinicu i radno odijelo. Uzela sam i svoju plišanu igračku koja je stigla zajedno sa mnom. Bio je ti plišani medvjedić smeđe boje s mašnicom oko vrata. Bio je pokrpan i izdrapan. Boja mu je već bljedila, a na nekim mjestima mu je unutrašnjost izlazila van. Kad me željela kazniti, gospođa Bundchen bi mi uzela medvjedića. Znala je da nisam mogla podnijeti razdvojenost po noći, tako da nisam mogla zaspati bez njega. Mrzila sam je sve više i više.
-Gdje se ti spremaš?- pitala me Alyssa.
-Odlazim.- rekla sam pakosno.
-A kuda? Bježiš?- pitala me uz navalu smijeha.
-Ne. Za tvoju informaciju, posvojena sam.- rekla sam.
-Posvojena? Daj tko bi tebe htio?- pitala me.
Znam što je željela. Željela me isprovocirati pa da ju udarim i onda bi ona otrčala gospođi Bundchen pa da me zadrže.
-Onaj tko tebe neće.- rekla sam uzevši kovčeg i otišla dolje.
Na vratima sam se okrenula, još jednom sam pogledom preletjela po sobi.. Pogledala sam sve krevete.
Napokon odlazim iz ovog pakla.- mislila sam si.
Bilo je točno 20 kreveta u ovoj spavaonici. Svi su bili nagurani i stisnuti.
Spavaonica je stvarno bila odvratna. Zidovi su bili sivi, nije bilo mnogo prozora, a ni prostora.
Bio je to kratak pogled.
Željela sam sve to zaboraviti.
Sve mi je bilo odvratno.
Moj cijeli život.
-Cure pozdrav!- viknula sam i sa smiješkom otišla dolje, k novoj obitelji.
Dok sam prolazila hodnicima nakratko sam uhvatila svoj pogled u odrazu zrcala.
Izgledala sam drukčije.
Kosa mi nije bila ispucana i sivkasto crna. Bila je sjajno crna i malo duža. Nisam imala podočnjake. Oči su bile zelene i lijepe. Primijetila sam da sam otvorila usta u znaku čuđenja.
Pretresla sam glavom i krenula dalje.
Prema meni je hodala djevojčica moje dobi. Crna kosa joj se vijorila u brzom hodu. Izgledala je umorno. Teško je uzdisala pri svakom koraku trljajući ruke. Radila je. Vidjelo se to po njenom izgledu. Primijetivši me, stala je te joj je pogled pao na moj kovčeg.
-Hej Sam, gdje ćeš ti?- pitala me malo odmjeravajući kovčege, malo mene.
-Hej Luc, idem. Odlazim. Posvojena sam.- rekla sam i nasmijala se od srca prvi put.
-Ajmeee!! Pa to je super!! Drago mi je zbog tebe!- rekla je i privukla me u veliki zagrljaj.
-Hvala ti.- rekla sam.
Lucy i ja smo zajedno od malena. Ona je dovedena kad i ja. Imale smo i zajedničko prezime prije nego što su mi ga promijenili. Prezime nam je bilo Janice. Stalno smo se družile, pomagale jedna drugoj i čuvale si leđa. Zvuči okrutno ali je istinito. Pogledala sam u njeno blijedo i umorno lice te primijetila kako iz oka boje jeseni klizi suza.
-Hajde Luc, sve će bit oke. Pisat ću ti.- rekla sam i čula kako dolazi gospođa Bundchen.
-Bježi u sobu dok te ne uhvati. Lucy, volim te. Sestro moja! Vratit ću se po tebe!- rekla sam i otrčala dolje.
Tada nisam shvaćala jačinu mojih riječi.
-O tu si.- rekla je.
-Da.- odgovorila sam.
-Hajde Sam, moramo krenuti. Ali prije polaska moraš znati jednu stvar. Zaboravi na ime Samaire Kristana Janic. Ti si sada Minnie Potter.- rekao mi je Harry.
-Ja.. ovaj.. zašto?.- pitala sam.
-Radi zakona.- rekli su.
-Kakvog zakona?- pitala sam.
-Ne sada.- rekla je Ginny.
-Aha. U redu.- rekla sam.
Minnie, fuj. Nema šanse. – mislila sam u sebi
Sjeli smo u trošan auto i zaputili se k njihovom domu.
Valjda mojoj boljoj budućnosti.
/…to be continued…/