Pisano u kasnim noćnim satima, prije dugih mjesec dana koji su začuđujuće brzo prošli, u otkucaju ponoći i moga bila.
Umorna sam. Pojma nemaš koliko. Pojma nemaš...
Ili možda imaš?
Tko je to kome ja pričam? Mičem kosu s lica, smijem se i izazivam ludilo, u ovim noćnim satima, sa protezom među zubima (nije li to jednostavno zanimljiv detalj?). Tko si ti?
Čovjek? San? Java? Izmišljen? Želja? Sreća?
Samo tuga nikad nisi bio.
Možda te poznajem, možda hinim da te poznajem. Možda osjećam, možda sam toliko otupjela u ovom svijetu da sam samu sebe nagovorila da je to tako, a možda vjerujem u sada, možda vjerujem u tebe, u sebe (u sebe sigurno, tako sam preživjela), u nas.
Vjerujem u kozmičkog nosoroga tobolčara i sve druge gluposti koje znamo provaliti u kasnim noćnim satima. Vjerujem u tvoj smijeh, jednom kad ga čujem i u sve ono što kažeš (a nije to mala stvar, jer nisam naivna osoba).
I tako dalje. Također.
Post je objavljen 26.07.2009. u 11:01 sati.