»Dođite k meni!« Jer njemu je jasno da oni što su izmoreni i opterećeni snažno osjećaju i teret i patnju, te neodlučni i ojađeni stoje na mjestu: jedan se pogledom osvrće oko sebe ne bi li pronašao pomoć, drugi je pogled oborio k zemlji jer utjehe nije opazio, treći gleda uvis, kao da bi utjeha morala s neba doći - svi nešto traže. Zato on kaže: »Dođite k meni!« No, on ne poziva onoga koji je prestao tražiti i jadati se. - »Dođite k meni!« Jer pozivatelj zna kakva je to patnja izdvojiti se na stranu i razmatrati svoj položaj u tihoj neutješnosti, nemajući hrabrosti nekome se povjeriti, nemajući otvorenosti koja se usudi nadati pomoći. Nije samo onaj nesretnik bio opsjednut zloduhom nijemosti, jer patnja koja ne započne tako da te učini nijemim nije od velike važnosti, kao ni ljubav iz romantičnih romana koja te ne ostavlja nijemim; »patnici« čiji neumorni jezik marljivo raznosi povijest njihove patnje nisu ni izmoreni ni opterećeni. I baš zato ne može pozivatelj čekati da k njemu dođu izmoreni i opterećeni, on ih ljubazno zove. Možda ni sva njegova spremnost da pomogne ne bi bila dovoljna da on nije izgovorio ove riječi i time učinio prvi korak; jer uzvikivanjem ovih riječi - »Dođite k meni!« - on zapravo ide k njima. O ljudska sućuti, kad se suspregneš ispitati onoga za kojega ti se čini da nosi skrivenu patnju i da je njome u mislima okupiran, ponekad je to zbog tvoga, pozornosti vrijedna, samosvladavanja, ponekad, možda, zbog iskrena i duboka milosrđa - ali koliko često ipak samo lukavstvo koje ne želi s takvim imati posla! O ljudska sućuti, koliko si češće bila samo znatiželja, a ne sućut, da si se odvažila prodrijeti u tajnu nekog patnika i kako se ona najčešće nije pokazala kao breme, nego skoro kao kakva kazna zbog tvoje znatiželje, kad je patnik slijedio poziv i k tebi došao!
Ali on koji izgovara ove oslobađajuće riječi - »Dođite k meni« - on se nije prevario kad je ove riječi izgovarao, on ne će ni tebe prevariti ako k njemu dođeš da pronađeš odmor tako što ćeš svoj teret prepustiti njemu. On slijedi poticaj svoga srca kad izgovara ove riječi, i njegovo srce slijedi riječi - slijedi i ti, dakle, njegove riječi, one će te odvesti opet natrag k njegovu srcu. Ovo je jedan slijed koji proizlazi sam od sebe, jedno proizlazi iz drugoga; o, kad bi samo slijedio poziv. - »Dođite k meni!« Jer on pretpostavlja da su oni koji su izmoreni i opterećeni tako iznemogli i iscrpljeni, gotovo onemoćali, da im je kao u nekoj nesvjestici iščeznulo iz sjećanja da je tu utjeha; o, kako on zna da je uzalud, da nema utjehe ni pomoći ako nisu tražene kod njega; zato on mora pozivati: »Dođite k meni!«
S. Kierkegaard, "Vježbanje u kršćanstvu"
Post je objavljen 24.07.2009. u 15:30 sati.