Marketing
SMRT JE SJEDINJENJE S BOGOM
Draga blogerica Ema prije nekoliko dana je na svom blogu odgovorila na jedan komentar vezan uz temu smrti, polazeći od pretpostavke da je smrt, odnosno odlazak iz ove suzne doline, nešto neminovno, ali kako se postaviti prema njoj onda kad je križ toliko težak da odlazak u krilo Svevišnjega izgleda kao nešto što bi se moglo poželjeti iz pogrešnih razloga:
"... Život prezreti radi Kraljevstva Božjeg u smislu nenavezanosti, u smislu slobode duha, mislim da je to vrhunac, savršenstvo. Prezreti ne znači mrziti svoj život, ta on je dar od Boga, ali ne biti navezan na njega, na ništa i nikog osim na Boga, to je sloboda. Moći otići u svakom trenutku, ostaviti sve poslove nedovršene, znajući da je to u Božjem planu, ostaviti djecu u osjetljivoj dobi znajući da će se Bog pobrinuti jer takva je volja Njegova, dakle On će voditi dalje i tu djecu i sve što ostaje iza nas, što nam je bilo dano privremeno, to znači imati korjenje u Nebu a ne u zemaljskom. Živjeti kao da si se ukrcao na bus, a izići na stanici kad je vrijeme, a izlazak je život vječni, u međuvremenu znajući da će vožnja nekad biti ugodna, a nekad ćemo doživjeti i sudar, i sve to prihvaćati kao dio vožnje do izlaska na našoj stanici, spremni napustiti bus koji je bio samo sredstvo, znači biti u miru sa svojim životom, znači imati smisao. Nema smisao onaj tko misli da je taj autobus cilj i jedino što postoji.
Ne bi bilo dobro ako bismo željeli smrt da bismo se riješili ovog života, u vremenu npr kad smo osamljeni ili razočarani, ili ne vidimo smisao, jer bi to bilo iz očaja. Mislim da nas Bog poziva na slobodu i nenavezanost na život a ne na bijeg od života u smrt. Fra Rafo i mnogi sveti željeli su smrt radi sjedinjenja s Bogom. Mnogi sveci imali su već ovdje dodire s Bogom na tako vrhunaravan način da su čeznuli za tim sjedinjenjem i pitali ga kad će više doći u vječnost da bi trajno uživali to sjedinjenje. Mi, obični ljudi, kojima to nije dano, nemamo takva mistična iskustva, ili su zaista tako kratka (bilo Božjom voljom bilo našim udaljenjem grijesima), da je naša želja za smrću počesto izazvana prazninom koju nam daje ovaj život pun razočarenja i samoće.
Ja se osjećam sretnom. Ima trenutaka kad i meni dodije stalno isti grijeh, ta neprestalna borba, a najviše me izmuče neke želje koje ne mogu ostvariti. No, u zadnje vrijeme vidim uzrok svojoj sreći, svome miru; prihvaćanje života kakav jest. Bog mi u zadnje vrijeme daje milost da mogu živjeti tu gdje me postavio, i to mi daje mir. Želje koje su prije u meni stvarale nemir jer nisu ostvarive, sad više ne stvaraju kovitlac u duši, jer shvaćam da je život odricanje, prihvaćanje i trpljenje svega onoga što mora biti. Što se dakle promijenilo? Imam li ono što želim? Iako nemam, zapravo imam, jer tim prihvaćanjem dobivam mir kao da imam željeno. Kad sam uzimala što mi nije dano, mogla sam biti sretna na trenutak, a cijena nemira kojom sam to plaćala prevelika je. Da bi čovjek živio volju Božju, potrebno se boriti, pa ako je to i godinama s istim grijehom, vrijedi. Kad tad Bog daje milost zbog tog neodustajanja, i morem naših duša zavlada bonaca. Nije li more isto u svojoj nutrini, bez obzira iskakalo iz utrobe ili mirovalo? Sve su kapi u njemu sabrane, a kad miruje bistro je i sjajno...Tako i mi, imali ili ne željeno, bilo nam ovako ili onako, svejedno je ako imamo mir koji dolazi s prihvaćanjem, tada sjajimo i mirujemo, jer smo u Bogu.
Željeti smrt...hm.....ja nisam tako sveta da bih mogla željeti smrt sad....Nekad davno imala sam trenutke nekih dodira u kojima bih mogla tako lako u krilo Očevo da je htio.....a znalo se događati i da sam poželjela smrt jer je pretežak bio križ pod kojim sam se otimala, a otimljući se umarala.....A sad volim živjeti zbog mira koji imam, Bogu hvala...I znam, sve je u našem životu tako promjenjivo, i doći će nove bure i oluje, i želja da sve što prije prođe (jer slab sam čovjek koji često izlazi iz volje Božje) i znam, doći će slatki dodiri s Bogom u kojima ću čeznuti da traju, da se ne odvajam, da se ne vraćam u sve ovo uvijek ispočetka....I znam, svaki djelić našeg puta, bio u traženju, nalaženju, gubljenju, pa ponovnom nalaženju...ima itekako značajan i vrijedan, velik smisao. Želim nam samo da dospijemo k Bogu jednom, kad dođe vrijeme za iskrcaj i da do tad ostanemo u Milosti, (držeći se za rukohvate postavljene posvuda po onom autobusu), i za vrijeme oluja, i za vrijeme bonaca na moru naših života. (Ema 12.07.2009. 13:38)
Kao da si ušla u moje misli, Ema, a pisala mojim srcem. Naići na takav tekst znači potvrditi svoj mir, svoju predanost Božjoj volji, a ne predavanje životnoj bujici bez borbe. Kada tako nešto napiše netko tko je stigao do spoznaje o tome zašto se ne treba predavati očaju pri pomisli na smrt, a ne gleda joj izravno u oči, ne može biti optužen za patetiku, kao što bih trenutno mogla biti ja.
Ali, po tko zna koji put se potvrđuje da Isus uvijek nađe put i način da izreknemo neke važne stvari i onda kad nam se to čini neprilično, pa čak i nemoguće.
Hvala Ti, Isuse, na Emi.
Post je objavljen 24.07.2009. u 13:27 sati.