Koliko sam puta ponovila isto? Nebrojeno. Opet sam napravila istu glupost… Nebrojeni put. Popila sam tri čaše Coca-cole.
Divno. Opet neću spavati sljedeća tri sata, minimalac.
Ljutito sam se bacila na svoj krevet, svjesna da ću se samo prevrtati po krevetu i namještati, bez naročite želje za snom.
Zagrlila sam medvjedića kojeg mi je poklonila majka dok još nisam znala ni pričati. Imam ga toliko dugo, da mu je boja izblijedjela u potpuno novu, mašna koju je imao je otkinuta, a šape su mu išarane. Ali na lijep način.
Kada sam naučila pisati tekst, na lijevu šapu sam mu napisala da ga volim, jako, jako.
Taj dio, pa taj dio nije izblijedio.
Ali ne, nije neuredan. Lijep je i sređen, na poseban način. Nikada ne bih dopustila da bude neuredan. Nema šansi.
Pa, što onda?
Ustala sam i upalila svijetlo. Prekopala sam ormarić u lijevom kutu sobe i pronašla bilježnicu, potpuno praznu.
Možda bih mogla početi pisati dnevnik ili tako nešto. Glavno da ubijem dosadu…
„Dragi Dnevniče.“Nažvrljam na prvu crtu. To je izgledalo i zvučalo tako smiješno da sam se morala nasmijati na glas.
„Pa, mogu samo reći da pišem prvi put nešto ovakvo. Da, tko bi to rekao za nekoga sa 16 godina. I to još za djevojku od 16 godina.
Pa, dakle. Zovem se Annette, ali svi me zovu Nette. Imam, dakako, i srednje ime, a glasi Nic. Ustvari je Nicoleen, ali svima kažem da je Nic. Prezivam se Morttis..
Inače sam britanka. To će reći svatko tko me i po prvi pu i životu vidi. Po naglasku, držanju i ponašanju.
Živim u Londonu i obožavam sve što se ovog grada tiče. I velike crvene double-deckere i specifične crvene govornice, i trgove i katedralu i sve po čemu ga znaju.
Mah, mislim da je dovoljno reći sve.
Moja obitelj? Eh, pa moje stablo je zanimljivo. Moj otac, njega nikada nisam upoznala. Nisam ni majku. A sve što znam jest da sam jedinica što se mojih sestara ili braće tiče...
Živim s bakom, no čak ni ona, moja omiljena baka, nije znala reći što je s onima najvažnijima u mojoj obitelji, iako mi je ispričala mnogo toga o ostalima.
Ali, ima još nešto o meni. Nisam sigurna smijem li ovo napisati. No hoću, ionako ću ovu bilježnicu spaliti. Radi reda.
Ne pohađam običnu školu. Kao svako drugo normalno dijete. Pohađam Deathly Castle. To je posebna škola. Za one koji nisu samo dio realnosti. Za one koji su dio mašte milijune dječaka i djevojčica.
To je škola za čarobnjake i vještice.“
Na tren sam stala, ali ipak sam odlučila nastaviti.
„To znači, dakle, da sam ja drugačija i da ovaj dnevnik ne piše netko sasvim normalan. Sve sam, samo ne normalna.
Pa, valjda bi bio red da napišem nešto o školi.
Pohađaju ju oni s darom, a to ćeš znati primiš li posebno pismo. Ja svoje još uvijek čuvam u ladici, ispod silnih knjiga.
Svake godine putujem ondje s izlikom da sam pozvana u internat u španjolskoj, zahvaljujući nastavnici koja je ondje poslala moje radove.
Bilo mi je krivo što lažem baki, no ona nije ništa rekla. Kao da je to sasvim normalno da dijete odlazi na drugi kraj kontinenta svake godine.
No, nisam se time zamarala jer mi je bilo drago što neću imati problema s tim.
Putujem pomoću posebne kočije. Dočeka me na jednoj postaji, koja je vidljiva samo onima s darom. Običnim ljudima je to stara zgrada u koju ionako nitko ne zalazi. A i da zalazi, svejedno ne bi primijetio stotine učenika u posebnim plaštevima i posebno uređenu unutrašnjost, jer, kao što sam rekla, obični ljudi to jednostavno - ne vide.
Deathly Castle je škola koja učenike raspoređuje prema posebnim odjeljenjima. Učenici to nazivaju domovima ili razredima.
Ta odjeljenja imaju imena i točno se zna koje dijete pripada kojem odjeljenju. Ali ne prema imenu i prezimenu, već po onome tko je.
Ako si odlučan i znaš svoj cilj, ali opet voliš zabavu i ponašaš se zaštitnički vjerojatno je da ćeš upasti u Ammurys.
Ako si vesela osoba puna pozitive i optimizma, obožavaš umjetnost i hrabar si, ti si za Sepenth.
Ako si pesimista zaljubljen u glazbu i učenje, no imaš i svoju mračnu stranu baš kao i ja, sigurno upadaš u Nymphell.
Ali, nisu svi u Nymphellu zli. Ja sebe ne bih nazvala zlom, ali tu i tamo moja mračnija strana izađe na površinu. Osim što sam pesimista, često sam sarkastična i osvetoljubiva. Nije toliko mračno, ali dovoljno da upadnem u ovaj dom, budući da volim učenje i glazbu.
Volim upadati u nevolje, no to se broji naročito kao mračna strana.
No zato ima onih koji su puno gori od mene i kojima je ta strana osobito naglašena.
No, eto, nije to toliko bitno.
Odjeljenja su posebno označena. Svako odjeljenje ima svoj znak i boju.
Ammuryse predstavlja na ljubičastom i žutom zlatni feniks.
Sepenthi su plavo-zeleni, a savršeno im pristaje šišmiš brončanih ureza.
Mi, Nymphelli, mi smo crno-crveni. Naš znak jest srebreni vuk.
No, zlatna, brončana ili srebrena nemaju nikakve veze oko položaja odjeljenja. To su sve plemeniti metali, no oni u čarobnjačkom svijetu nemaju različite položaje. Ta tri metala su upravo zbog odjeljenja jednakih vrijednosti.
Meni se naše boje sviđaju. Crna i crvena. Krvavo crvena. A crna, to mi je inače omiljena boja. Znakovi inače postoje samo na zastavama. Feniks, šišmiš i vuk.
Ali, ti znakovi nisu tu samo jer se tako htjelo. Vidite, postojale su tri osobe koje su osnovale Deathly Castle.
Yrenne Dorianne Ammurys, Michaeele Dominiq Sepenth i Annette Dorothey Nymphell.
„Ironije li.“ Promrmljam na tren sjetivši se činjenice da je naše ime jednako te da sam upala upravo u njen dom. Moje ime i ime i Annette Nymphell.
„Bile su sestre, no svaka je od njih odlučila promijeniti prezime, jer su se međusobno gorko posvađale, netom nakon osnivanja čarobnjačke škole.
Nestale su i nitko ih kasnije više nije pronašao, a u čast njima odjeljenja su tri i nazvana prema njihovim novim prezimenima.
A, govorilo se kako je svaka od njih imala posebnog ljubimca. Za onu za koju se vjerovalo da je ta životinja bila njezin poseban ljubimac, tako su te životinje stavljene kao zaštitni znakovi.
Pa tako su tu feniks,šišmiš i vuk.
Kasnije su pričali i drugačije priče. O tome da su one ustvari bili te životinje, da su imali mogućnost preobrazbe. Danas su takvi rijetki i to mogu samo oni sa stvarno posebnim darom, koji je nasljedan.
Zato se vjeruje da oni koji to mogu, preuzeti oblik životinje, da su njihovi nasljednici.
Oni u daljem srodstvu, no opet rijetki jer takav dar zna često i preskočiti pa i po dvadesetak generacija, mogu poprimiti oblik neke srodne životinje, kao recimo psa ili orla.
No, oni s direktnim nasljedstvom, znači, potomci, mogu poprimiti oblik tih životinja.
No, i dan danas nitko nije znao za nekoga tko to može, ili je taj netko dar skrivao.
Ako taj dar uopće postoji.
A, ako i postoji, onda oni koji ga posjeduju u međusobnom su ratu, jer su i prije nestanka sestre bile u velikoj, možda toliko velikoj svađi da su se međusobno poubijale.
Pa, tako ide ono što smo mi učili na prvoj godini. A to je zapravo sve što se o postanku Deathly Castlea zna.
Čak se ne zna ni kako su se sestre prezivale prije velike svađe niti zašto su se posvađale.
A, kako svako odjeljenje ima svoje boje, tako se točno zna koji učenik pripada gdje. Imamo posebne plašteve za vrijeme nastave i za slobodno vrijeme te za svečanosti.
Školske i one najvažnije boje su ljubičasta, plava i crna.
One za slobodno vrijeme su žuta, zelena i crvena, no nisu obavezne za nositi. Nosimo ih samo ako zajedno odlazimo na izlet, ali ako hoćemo možemo ju nositi i po dvorcu kada nije potrebno nositi školske plašteve.
Svečane boje su iste kao i školske, no prošarane su plemenitim bojama - zlatnim, brončanim i srebrenim crtama.
Na svakom je plaštu na lijevoj strani, u visini prsa malen znak. Plemenitim bojama su samo ocrtane životinje, bez ikakve ispune, koje sam već predstavila, naravno, svaka za svoje odjeljenje.
I to bi, moram ipak reći, ukratko, bilo o mojoj školi.“
Odložim olovku i preletim pogledom preko ogromnog teksta.
Ponovno sam otvorila ormarić iz kojega sam izvukla bilježnicu. U kutu sam sama nadogradila posebnu malenu ladicu od obične kutije. Samo sam zalijepila ljepilom.
Otvorila sam ju i iz nje izvukla štapić, sačinjen od bazge i pera plemenitog feniksa (u našem svijetu više je vrsta feniksa, od pera plemenitog feniksa rade se štapići.)
Još sam jednom razmislila te na kraju iskidala tri lista onoga što sam napisala. Postavila sam ih na pod.
„Firenco.“ Trznem rukom i papiri se u trenu pretvore u pepeo.