Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zazavoda

Marketing

Glupost je sama sebi komentar


Neću o vrućim temama. Diljem elektronskih bespuća a i šire već ima toliko mišljenja, rasprava i svađa da ne moram i ja skakat s tog istog mosta, mogla bi past na nekog. Gužva je dolje već.

Tema nije vruća nego se lagano podgrijava od kad znam za sebe a čini se i parsto godina duže. Navlaš se spominje, okrzava, bezbrižno postavši dio kolokvijalnog govora...otprilike kao riječi "pao sam u depru". Iako je depresija kliničko stanje koje se dokazano može riješiti ili bar poboljšati terapijom i medikamentima.

Pričam tako danas za ručkom s frendicom iz osnovne, koja je odvjetnica. Jedna od rijetkih koja je još tih davnih dana znala koji će fakultet upisati i čime će se baviti za svoga radnog vijeka.

Kaže, ovih dana morala je posjetiti Ministarsvo zdravstva kao dio svojeg posla, po nekoj proceduri joj treba njihovo mišljenje (potpis nadležne osobe). Ostavila papire, rekoše joj da će dobiti papire za par dana. Da raščistim odmah, ne radi se o nekoj Dozvoli nego o Mišljenju koje formalno mora biti uključeno u sve ostale papire koje treba sakupiti. To Mišljenje je standardna špranca u koju se samo upisuju druga imena i nazivi, i Netko treba provjeriti je li to to, potpisat se i valjda udarit žig. Uvrh glave 10 minuta posla, s jednim odlaskom na wc i točenjem kave s automata u hodniku. Druga stvar, njoj zaista treba taj potpis za nekoliko dana, stoga je ETD zadovoljava.

Nakon "par" dana, zove dotičnu osobu kojoj je predala papire telefonom. Čovjek se ne javlja. Uopće. Nikad. Valjda je stišao telefon da ga ne nervira zvonjava kad se ionako nije imao namjeru javiti. Nikome. Nikada.
Ona je zvala u uredovno vrijeme, dakle vrijeme u kojem on kao prima stranke.
Nije pomoglo ni zvanje preko porte.
Odnio vrag šalu, opet ona na noge tamo. S porte joj ne daju unutra. Opet u uredovno vrijeme. S porte ga zovu telefonom. Porti se javlja! Zanimljivo. I sad ona saznaje od njega, stoji na porti, dva kata ispod njega, na telefon, da papir nije gotov. Bit će za par dana.

Nakon "par" dana, više ga ne zove, odmah ide na noge tamo. Čeka na porti više od sat vremena, da bi ga s porte opet uopće dobila na telefon. Nije gotovo.

Slijedeći dan, više ga ne zove, odmah ide na noge tamo. Čeka na porti više od sat vremena, da bi ga s porte opet uopće oliti ikako dobila na telefon. Nije gotovo.

Digresija: kako se naštima telefon da zvoni samo kad zove porta?
Ako ubiješ zvuk ne čuješ ni jednu zvonjavu. Ako ga ne ubiješ, onda zbilja moraš imat živce od titana gledat u jbni telefon i ne dizat slušalicu. Obavezno moraš imat telefon s prikazom broja. I onda se sve svodi na hobi, buljiš u displej svaki put kad zazvoni telefon. A to je puno posla, i to je naporno. Mora se priznati.
Ostaje nerazjašnjeno pitanje - zašto se javljati porti? Hm...možda ipak netko treba primijetiti da se boravi na radnom mjestu, barem ponekad?

Slijedeći dan...hahahah...razumijete, je li?

Gubi živce, u 15 h jednog od slijedećih dana naziva klijente i kaže: - Ljudi, ja ne znam kad će i kako ovo biti, ali ako vam je i dalje hitno, nađite neku vezu, nazovite nekog, ovo nema smisla!
U 15.15 h naziva je (porta valjda) da je papir gotov, i oni bi ga poslali poštom. Uslijedi kraća borba živaca - ona ne želi poštom jer bi se i o tome vjerojatno dao napisati post, kako pošta putuje 2 ili 3 tjedna, ako znamo koliko treba redovnom pismu ili razglednici koju smrtnici šalju da bi stigla na odredište drugom smrtniku. Pristaju na još jedan posjet, iako nevoljko. Pazi, dok mu je stranka u uredu, a on svu svoju koncentraciju već ionako troši na displej telefona, kako će se razgovarati. Sav je rastrgan. Stresno je to.

Dolazi slijedeći dan, uredovno vrijeme...hej, jesam li spomenula da je uredovno vrijeme cca 2 ili 3 sata dnevno, kako koji dan u tjednu? Znate ono - od 9 do 12, i to. Tak da ako ste običan smrtnik koji radi u tipičnoj firmi, morate uzet slobodan dan da biste (pardon, ne biste) nešto obavili. Ovakvim tempom, za 2 ili 3 papira uredno možeš spizdit cijeli godišnji. A i šta će ti godišnji kud bi ti išao recesija je.

Di sam stala...aha, dođe ona opet...puste je gore kod kralja na 2. kat! Preko veze, hej!
Kad je došla kod njega, pred njom je pregledavao svaku stavku na svakom papiru, ne bi li ipak našao neku grešku i zadovoljio svoju frustraciju što mu žena jutros nije dala, plus što se mora 3 sata ne javljat nikom na telefon i ne puštat nikog k sebi da ne bi slučajno dobio nešto za radit. Nije ništa našao. Šmrc! Samo je zlobno komentirao:
- Je l' za ovo bilo potrebno "telefoniranje"?
- Očito jest! - odvratila je.

Nakon što se spustila na portu, i znajući da to neće ionako imati nikakvog efekta, ali ipak za neku svoju zadovoljštinu, portirima je rekla da ovakvima ne treba spustit plaću 5% nego 90%, ali bi ona osobno ipak svima dala otkaz. I da gdje su mladi ljudi, koji bi radili. A portiri se smiju pa kažu - dođu mladi, dođu. Veselo skakuću po hodnicima 6 mjeseci, puni entuzijazma, preokrenuli bi svijet. A onda posive kao i svi ostali.

Rekoh, ej, pa oni moraju imati dobro razrađen sistem zapošljavanja da slučajno ne zaposle nekog tko bi radio. Ružno bi se vidjelo.

A kad se sjetim tko im je šef, sve to zajedno još mi je manje čudno.

Kafka? Kishon? Amateri.



Post je objavljen 22.07.2009. u 16:14 sati.