Jutro je. Shvaćam da sam se probudila puno prije no obićno. Protrljala sam oči i ustala, al 3 sata sna bilo je premalo. Ljeto. Tako razigrano, toplo, odvratno. Otvorila sam svoju kutiju, onu u kojoj sam čuvala slike svih iz razreda. Sve slike koje sam imala, bile su stare, dok su još svi bili djeca. Tako slatko. Da. Davno je to bilo. Kad ih danas pogledam shvatim da su totalna suprotnost tim neiskvarenim stvorenjima. Netko do koga ti je stalo, povrijedi te najviše. Pokušavam sebi utuviti u glavu da su pravi prijatelji zapravo oni koje znaš i izvan škole. Oni koji su za tebe tu uvijek i koju su spremni dati život za tebe. Malo je takvih. Vjerujte. Osjećam da me katkad ponese to koliko mi se neka osoba svidi na prvi pogled. To je tako jadno. Jadan osjećaj. Prijateljstvo. Čudna stvar. Sama pomisao na to tjera me da promislim kome vjerujen. Polako dolazim do spoznaje o tome da sjećanja na nekog uopće nisu bitna. Bitna je sadašnjost. Ona koja je prisutna sad. Uz nas. I koja nas gura naprijed, a sjene ljudi koji nam kroz život prolaze kao meteori, jarka svijetlost kojom smo zaslijepljenji i očarani da ne vidimo crnu stranu i koja prolazi nemogućom brzinom jer je samo jedna fotografija,e-mail koji sam zadovoljno zapamtila, sjećanje koje blijedi. Dok ne postane neidljivo.
Ovaj post je posvećen Matei, Stipi, Josipi, Neli i Petri. Osobama koje su uvijek tu za mene. Volim vas najviše na svijetu. I da. Oprostite svi što je preprekratak. Jednostavno sam istresla što sam imala :D
<3<3
Post je objavljen 19.07.2009. u 19:14 sati.