Do kud mogu ići te moje rime,
i kol`ko prostran je stih o ljubavi,
a da ne kažem tvoje ljupko ime,
i ne odam gdje mi srce boravi?
Vrtlog vječnosti komeša čeznuće,
ljubav, strast, požudu i patnju srca
i piše si vlastito odreknuće
u zbilji tu gdje nastaje stih pisca.
Ispočetka pa u nedogled tako
ista riječ u srcima vri: LJUBAV,
te dotiče nadahnuće i trpko
i slatko, nekad čineći stih labav.
List sam na stazi pod tvojim nogama
vjetar me diže pred tvojim očima.
..................................................................
Post je objavljen 19.07.2009. u 11:14 sati.