»Vjera se stječe slušanjem« - kaže Pavao (Rim 10,17). Može to izgledati kao nešto što je umnogome uvjetovano vremenom te se može mijenjati; mogao bi čovjek doći u napast da u tome vidi samo rezultat određene sociološke situacije, tako da bi se jednoga dana umjesto toga moglo reći: »Vjera se stječe čitanjem« ili »umovanjem«. A zapravo je tu riječ o nečemu što je mnogo više od odsjeva nekog prošlog povijesnog trenutka. Štoviše, u formuli »Vjera se stječe slušanjem« dana je trajna strukturalna izjava o onome što se tu zbiva. U njoj se očituje temeljna razlika između vjere i obične filozofije, razlika koja uostalom ne priječi da vjera u svojoj nutrini pokrene filozofsko traženje istine. Zaoštrivši to, mogli bismo reći: uistinu, vjera se stječe »slušanjem«, a ne kao u filozofiji — »umovanjem«. Njezina je bit u tome da ne domišlja ono što se može domisliti i što bi mi tako na kraju stajalo na raspolaganju kao rezultat moga mišljenja; štoviše, za nju je karakteristično da se stječe slušanjem, ona je primanje onoga što nisam sam domislio, tako da mišljenje u vjeri zapravo uvijek znači umovanje o onome što sam već prije čuo i primio. Drugim riječima: u vjeri postoji prednost riječi pred mišlju, prednost kojom se vjera strukturalno razlikuje od filozofskog gradivnog sloga. U filozofiji misao prethodi riječi, jer filozofija je produkt umovanja, koje se naknadno pokušava obući u riječi, no one ostaju stalno sekundarne s obzirom na misao, i zato ih načelno uvijek mogu nadomjestiti druge riječi. Nasuprot tome, vjera pridolazi čovjeku izvana, i za nju je bitno upravo to da dolazi izvana. Ona - da ponovimo - nije rezultat mog vlastitog umovanja, već nešto što mi je rečeno, nešto što me pogađa kao nedomišljeno i nedomislivo, nešto što me zove i obavezuje. Za nju je bitna ova dvojaka struktura: »Vjeruješ li? - Vjerujem!«, tj. poziv izvana i odgovor na taj poziv. Zato ćemo, ne uzimajući u obzir rijetke iznimke, redovito morati reći: vjeru nisam stekao privatnim traženjem istine, već primanjem koje me je na neki način predusrelo. Vjera ne može i ne smije biti jednostavni produkt umovanja. Zamišljati da bi vjera stvarno imala nastati na taj način što bismo je mi sami izmislili i našli je na putu čisto privatnog traženja istine, to je u biti već izraz određenog ideala, određenog misaonog stava koji omalovažava samobitnost vjere. Jer, njezina se samobitnost sastoji upravo u tome da je ona primanje onoga što se ne može domisliti - dakako, odgovorno primanje, jer ono čuveno nikada ne može u potpunosti postati mojim vlasništvom, i nikada ne može potpuno dokinuti odstojanje onoga što je primljeno, no cilj mi ipak mora biti da sve više usvajam ono što sam primio, i to tako da mu se sve više predajem kao većem od sebe.
J. Ratzinger, "Uvod u kršćanstvo"
Post je objavljen 18.07.2009. u 10:30 sati.