Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/iskustvenost

Marketing

Što bi rekao Maupassant?

Sve što radimo – gledamo, mirišemo, biramo, odbijamo, govorimo – moramo shvatiti kao svijet koji smo stvorili u suradnji s drugima. Spoznaja rađa objašnjenje spoznaje. Cijeli mehanizam stvaranja sebe, kao opisivača i promatrača, govori nam da se naš svijet – kao svijet koji smo stvorili u zajednici s drugima – pokazuje kao mješavina pravilnosti i promjenjljivosti, postojanosti i nepostojanosti i to je tipično za ljudsko iskustvo. Očigledno da iz ovog kruga kao ni iz našeg područja spoznaje ne možemo istupiti. Od djelovanja do djelovanja smo stalno utkani u taj krug, čiji su rezultati i granice, povijest. Djelotvorno djelovanje vodi djelotvornom djelovanju.
Naše biće je označeno bivanjem čiji je izraz naše znanje da smo autonomni živući sustav. Ljudska spoznaja, kao djelotvorno djelovanje pripada području biologije, ali će uvijek postojati u kulturnoj tradiciji.To nas obavezuje da vidimo da naša izvjesnost postojanja nije nikakav dokaz istine i da je svijet, koji svatko vidi, svijet koji smo stvorili zajedno s drugima i obavezuje nas još, da ako znamo da to znamo, ne radimo nešto nama samima i drugima kao da to ne znamo.
To podrazumijeva etiku koja je nedjeljiva od onog što znamo – našeg života. Početna točka te nove etike bila bi samosvijest o zajedničkoj biološkoj i socijalnoj strukturi čovjeka. Ona izvire iz ljudske prosudbe koja stvara ljudskost. Određeni aspekti kulture su bez sumnje konstruirani, mnogi relativni i povijesno uvjetovani. Ali, postoje elementi koji su u svim kulturama isti.Tako ljudsko tijelo, svugdje, ima 208 kostiju, jedno srce i dva bubrega. Ljudski duh, svugdje ima sposobnost stvarati slike, simbole, pojmove i pravila. Možemo zaključiti da ljudsko tijelo i duša, u svim kulturama, posjeduju zajedničke unutarnje strukture koje su vrlo slične, gdje god da se iskazuju, dok su površinske strukture posebne i za svaku kulturu povijesno uvjetovane. Dakle, svugdje se ljudsko tijelo sastoji od 208 kostiju, ali se one svugdje ne upotrebljavaju za baciti na boće ili picigin.
Kada znamo da je naš svijet nužno svijet koji smo stvorili zajedno s drugima, tada možemo, sukobimo li se s drugim ljudskim bićem, s kojim želimo i dalje suživjeti, ne ustrajati na onome što je nama apsolutna istina, jer bi to negiralo tu drugu osobu. U suživotu moramo prihvatiti tuđe znanje kao legitimno i važeće. Sukob je uvijek uzajamna negacija.

Tako se na Veliku Gospu na Širokom Brigu (tad se je još zvao Lištica) skupila masa ljudi. Inače je Široki Brig građen za dvije-tri tisuće ljudi, a za Gospu se zna skupiti i dvadeset tisuća. Svi naravo odu na misu, u crkvu na Brig, a poslije se spuste na jedinu ulicu u gradu, zapravo, cestu koja vodi za Mostar. Bio je radni dan i Fauni (veliki kamioni prikoličari od po 30 tona ) su morali proći tom cestom na putu u Mostar, vozeći boksit, do tvornice aluminija. Kako su šoferi znali da će bit belaja na prolasku kroz masu, stavili su na čelo kolone od desetak kamiona Tadiju Topića, čovjeka iz tog kraja, kojeg su svi poznavali. Tadija vozi naprijed, trubika, narod se teško i nevoljko razmiče i kolona mravljim tempom ipak napreduje. Najednom zastoj. Ispred kolone Bariša Skoko, Tadijin prijatelj, stoji i poteže iz boce čelju, prvi otok, inače, žestoke lozovače. Pa opet krene pet-šest koraka, kolona kamiona za njim pa opet stane, kolona stane, pa opet otpine, pa krene i tako nekoliko puta. Vani je četrdeset u hladu, ali te u hlad nitko ne tjera, a u kamionima nema klime i nervoza raste. Nakon petoga prisilnog zastoja prekipi Tadiji, nage se kroz prozor i poviče: »Bare, skloni se. Dajen gas i taren». Bariša se mirno okrenu:»Šta je? Šta se dereš, bleso? Iman i ja pravo na svoje metar ceste». Na što će Tadija: «Ma, imaš, ko ti je brani, jeba je ti, uzmi je u kraju.»
Krećući se u području koegzistencije, nadilazimo sukobe. Znati da to znamo imperativ je svake etike utemeljene na ljudskosti, a i na čemu bismo, inače, temeljili etiku. Tu nas biologija može podučiti kako da proširimo naše spoznajno područje novim iskustvom koje je nastalo razboritim razmišljanjem, susretom s tuđinom kao s jednakim, ili još bliže, putem doživljaja međusobne suglasnosti, kojom stvaramo prostor bivstvovanja. Ovaj čin nazivamo ljubav, ili da ublažimo, primanje drugoga u naš svakodnevni život. To je biološka osnova socijalne pojavnosti (Sjetite se ćelije i molekula). Bez ljubavi, bez da primimo drugoga i pustimo ga živjeti uz nas, nema socijalnih procesa, socijalizacije i, posljedično tome, ni čovječanstva. Biološki gledano - bez ljubavi, bez prihvatanja drugoga nema socijalnih procesa, a živjeti zajedno, bez ljubavi, znači živjeti u licemjernoj ravnodušnosti ili, što više, u negaciji drugoga, a licemjerje, ravnodušnost i negacija drugoga pogubni su za glumačku dušu.
Upravo zbog toga, dobre ansambl predstave mogu nastati samo slučajno, a kad i nastanu vrlo se brzo ugase i skidaju s repertoara. U ansamblu od dvadeset ljudi se stvaraju grupe, okupljene oko najistaknutijih mediokriteta. To su, recimo, tri grupe različite brojnosti i još dva – tri individualca koji ne pripadaju ni jednoj grupi i odmah postaju marginalci. Najjačoj od grupa se priklanja i ravnatelj teatra i članovi tih grupa ne misle i ne rade uime svete logike i uime svete umjetnosti nego uime svete grupe. Takve predstave ne mogu biti dobre, jer ne isijavaju zajedničku pozitivnu energiju nego su, naprotiv, opterećene negativnom energijom članova suprotnih grupa. Tako se ruši i uništava moć teatra koja je, samo, u onome što se predstavlja. Moć teatra je moć predstavljenog i onoga koji u njemu predstavlja – moć predstavljenog i predstavljača. Premijera može čak i uspjeti, ali se već na prvim reprizama javljaju podvale i bojkoti i predstava vene kao što vene i gnjili korijen iz kojega je nastala. Igra se s figom u džepu i usput još češka po donjem dijelu trbuha. Tako nastaju operativna ograničenja kad se umjetnici kuglaju jajima umjesto da se uhvate ukoštac s problemom koji iznose pred promatrače. Nema pojedinačnog, dakle, osnove umjetnosti, nema strategijskog cilja – estetičkog učinka predstave koji potiče slobodan protok misli, postoji samo taktika, a ona se obično svodi na taktiku podmetanja nogu uspješnijem. Potreba za moći je prastara i primjećujemo je već kod primitivnog čovjeka i kod životinja. Hrana, teritorij, seks, obrana vlastite jazbine. Borba za bilo kakvu moć je smještena u primitivnim dijelovima malog mozga – u malome mozgu, emocionalnom i instinktivnom dijelu mozga i to tako duboko usađena da se, u ogorčenoj borbi za položaj, rijetko čuje glas razuma. U tim, karijerom sasušenim mozgovima, manipulira se i intrigira dan i noć, taktizira ofenzivno i defenzivno, kao u pravom ratu i pri tome zaboravlja što je njihov stvarni zadatak, a to je – približiti umjetnost ljudima i tako ih, barem načas, učiniti boljima. Nedostaje kreativno vodstvo koje posjeduje strateške vizije zahvaljujući vjerodostojnosti i moralnoj čestitosti, koje će moći uspješno utjecati na ljude i pretvoriti ideje u djela koja su za opće dobro. Kreativno vodstvo povlači solidarno mnoštvo mnogo bolje nego mikrotaktika mediokritetskih manevara i igrica. Kreativno vodstvo bi tajne interese i nečiste posliće posebnih grupica znalo smanjiti na podnošljivu mjeru i i zamijeniti stereotipove lažnih elita stvaralačkim idejama. Ali, kreativnost podrazumijeva elitu, a s tim izrazom mediokriteti imaju samo muku jer je elita, per definitionem, u manjini, pa stoga nije baš poželjan cilj ili, barem, smanjuje mogućnost napredovanja u vodstvenim strukturama. Uništavajući elitnu manjinu, mediokriteti će osigurati svoje položaje, ali će dovesti u pitanje budućnost kazališta. Pojedinac se osjeća da stoji pred nekakvom sudbinskom silom ili pred gumenim zidom koji je nevidljiv, neprobojan i koji ga nakon bilo kakvog nasrtaja vraća u prvobitan položaj.To izaziva šizofrene učinke i remeti međuljudske odnose, stvara potpuno nerealnu, nerješivu situaciju, koja dovodi do psihičkih lomova, odustajanja i padanja u apatiju cijelih ansambala, teatara pa čak i teatra cijele jedne zemlje. Tko ove mediokritetske, zakulisne igre proglasi bijednim i sitničavim, ima pravo, ali je time, zapravo, izrazio počast toj» ljupkoj» gospodi i time je ohrabrio.
Što bi rekao Maupassant:
«Sve se stvari ponavljaju, neprestano, na žaljenja vrijedan način».



Post je objavljen 18.07.2009. u 08:35 sati.