Imala sam prijatelja.
On je nosio sunce u očima.
A ja sam bila kiša.
Zajedno-tvorili smo dugu.
Duga je sjala na nebu, a ja sam iza nje vidjela vječnost.
I ta vječnost me uplašila.
Pa sam odlučila, tvrdoglavo sebično, sakupljati svoje kapi kiše u staklenu bočicu i tek povremeno one odstajale tragove istine izliti pred suncem u lokvu. Ali - u lokvi se ne ogleda duga.
U lokvi je - ništa.
Praznina koja ne odzvanja.
Tupa tišina.
I tišina vodi u dubinu.
U dubini je mir.
U miru pronalaziš sebe.
U sebi nalaziš Boga.
Bog je u meni. Bog je u svima nama. Kao blago zatočeno vjekovima u najcrnjim dubinama oceana. Na dnu naših duša. On strpljivo čeka. Da ga ponovno otkrijemo. Izronimo, oslobođeni zahrđalih okova, poslije traganja, trganja, grebanja, grizenja, lomimo kosti, gubimo dah, gušimo se, utapamo, davimo
A On je tu.
Tako jednostavno.
U nama je tu. Samo treba pustiti slamku koja nas vijori na vjetru.
Bog će nas sigurnom rukom, tako nježno, spustiti niz vihor na toplu zemlju. I tu ćemo - baš tu proklijati. U nemoći. Ni iz čega iznikli. U Vječnost pretopljeni.
Kažem imala sam prijatelja. On je nosio sunce u očima. A ja - ja sam pala u mrak. I ponovno se uzdigla da darujem ljubav onima koji nisu. I da vjerujem. Još čvršće nego ikada.
Post je objavljen 17.07.2009. u 13:47 sati.