Pričam maločas s jednim Zoranom koji će za cijelu priču postati važan vrlo skoro. Upoznajemo se i pita me koliko dugo sam u Zagrebu, kako to da sam odselila iz Osijeka, imam li se namjeru vraćati i sve ono što vas već pita netko iz vašega kraja kada se sretnete i upoznate negdje daleko od kuće.
Istina, Osijek ima golubove, ali nema golubove koje sam primjećivala odrastajući. Ili sam se možda ja promijenila pa s godinama počela primjećivati druge stvari i druge stvari su mi postale važne. U Zagrebu su mi golubovi važni. Kako živim u centru grada viđam ih svaki dan. Neki mi dolijeću na balkon, neki u dvorište, njih hranim svakodnevno, a neki me pozdrave kraj pekare i žicaju koji slanac ili putar kiflicu. Da, ja sam ona žena koju ćete kroz trideset godina sretati na ulici kako priča s golubovima i mačakama lutalicama, a danas bih vam da me sretnete bila simpatična mlada žena koja simpatično priča s golubovima. Ražaloste me vozači koji brzo voze i pogaze nekog mladog i neopreznog goluba, ražaloste me neodgojena djeca i roditelji koji se njima ne bave nego ih puste da trče za golubovima, love ih vozeći se biciklima i remete im popodni drijemež na zubatom suncu.
Golubovi su uz par humanoidnih iznimaka meni daleko najdraži stanovnici Zagreba. A ovo mi je jedna od najzagrebačkijih i najdražih pjesama svih vremena:
Tako da ovu dragu pjesmu poklanjam za dan zaljubljenih svome voljenom Zagrebu i njegovim i mojim golubovima.
Post je objavljen 13.02.2009. u 13:30 sati.