Evo moji zauzeti i uvijek zaposleni prijatelji, jedna malo starija priča,
ali ipak tako svevremenska, da je vrijedi ponoviti tu i tamo.
Pa sada vi odredite šta su vama prioriteti i koje je vaše pravo zanimanje, ustvari i jedino kome se treba potpuno posvetiti i njega odraditi do kraja i bez zadrške.
To je zanimanje roditelj. Za pravilno odrađen ovaj posao, plaća je nemjerljiva !
Dragi prijatelji,
Velika većina naše generacije danas ima dijecu. Koliko ih volimo sigurno to ne možemo izreći, ali sve bi učinili za njih što je u našoj moći - bar tako mislimo.
Danas mi se opet dogodilo ono što ste i vi sigurno nekad doživjeli i(li) još doživljavate. Kad nevino malo stvorenje bude odgurnuto od malo starijeg... djeteta... (a samo još ne shvati što se u stvari dogodilo te ostade zbunjeno)
O odraslim ljudima koji namjerno i doslovno uništavaju živote nevinih ne želim niti govoriti. Ovu bol, za sada samo moju, zadržao bi što je moguće duže samo za sebe, a mogu samo toliko dugo dok je djeca sama ne osjete. Gledajući svoju djecu kako rastu i želeći im bar malo popraviti život dok stasaju, dao sam sebi zadatak dostojan cijelog života.
To je ono što me tjera da vam pišem večeras i neda mi mira niti sna te ovako ispunjavam svoju dužnost kako si nebi poslije predbacivao da nisam i to pokušao. Kad vam ovo pošaljem mirno ću otići u san pa iako mi se nitko od vas ne javi.
Toliko je očita sveopća kriza oko nas da treba skoro sve ponovo postavljati na svoje mjesto u našoj domovini, a također i cijelom svijetu. Jednog dana svatko od nas treba početi i to jasno najprije od samog sebe (ne kažem da mnogi od nas već nisu na tom putu). A da mi katolici trebamo dati cijelog sebe za svog bližnjega tu dvojbe uopće nema. Samo je pitanje kako, tj. na koji način i kojom vrstom angažmana. Bože moj pitam se hoćemo li i mi biti generacija koja je više uzimala nego davala?
Ja ne očajavam. Radim koliko mogu (iskreno - ponekad niti toliko), sa prijateljima kojih nema baš previše revnih, ali onda su to oni pravi. Nažalost ponekad gubimo snagu, pa se opet s novim danom ustajemo u borbi sa nemogućim? Osim privatno i na poslu kako biti dosljedan katolik i u društvenom boju pitanje je sada? Komunicirajmo, nalazimo se ne samo jednom godišnje, postoji toliko različitih mogućnosti. Nedavno sam pogledao jedan dobar film (”Finding Forester” sa Sean Coneryom), no nažalost takovih je jako malo sa krasnom porukom na kraju:
Netko je jednom napisao da:
NAPUŠTAMO SVOJE SNOVE BOJEĆI SE DA NEĆEMO USPJETI,
ILI JOŠ GORE DA ĆEMO IH OSTVARITI!
Za sebe držim da sam još živ i vjerujem da možemo ako hoćemo, u ovom svjetu puno napraviti. Šetajući Marjanom još prije nekoliko godina opazih natpis u kamenu kojeg sam dobro zapamtio. Taj zapis je postavljen na utvrdi Karepić izgradjenoj 1523 za zaklon težaka u polju u slučaju iznenadnog napada Turaka. U kamenu obiteljskog grba na latinskom piše:
SLOŽNIMA SE ISPUNJAVAJU ŽELJE,
NESLOŽNI UZALUD RADE
MDXXIII
Nadam se da pišem živim prijateljima. Ne zaboravimo našu mladost, i to da nas djeca gledaju: što radimo i gdje trošimo svoje vrijeme, a ne što govorimo. Budimo hrabri pogledati se u ogledalo. Imamo samo jedan život i neka ne prođe, a da ne pokušamo ostvariti bar dio naših snova za koje se isplati potrošiti sve do smrti svjedočeći sebi i svojoj djeci da je Gospodin živ!
U Splitu uoči sv. Filipa Nerija 2003
Post je objavljen 17.07.2009. u 07:28 sati.