I svi smo mi djeca, i svi se mi smijemo, i svi mi plačemo, i svi mi živimo, i svi mi posrćemo, i svi mi postojimo, i svi mi dišemo, i svi mi smo slomljeni, i svi mi slamamo, i svi mi smo voljeni, i svi mi volimo, i svi mi ne vjerujemo, i svi mi sumnjamo.
Ako ste očekivali smisao, zaboravite.
Evo, naslov na hrvatskom. To se nije dogodilo... jako dugo, ne znam je li se ikad dogodilo.
Zašto anđeli plaču?
Anđeli plaču jer ih ne boli. Boli ih to što ne osjećaju bol. Paradoksalno. Da osjećaju bol, osjećali bi i sreću, osjećali bi sve ono lijepo, ali to u svijetu bez boli ne dolazi do izražaja. Anđeli ne mogu voljeti jer im je oduzeta mržnja.
Zato.
Angels do cry.
Dok boli, živ si. Lako je to govoriti dok ne boli.
Ali mene boli sada, jako. Govorim ovo dok boli, govorim ovo dok me izjeda mržnja, govorim ovo dok sam slomljena, dok ne vjerujem, dok jedva dišem, dok se ne smijem...
A ipak, govorim da znam da sam živa, dok god me boli.
I uvijek ću znati da sam živa, jer ću se sjećati te boli.
Vjerujte mi, moja bol ne može izblijedjeti, baš kao ni moja mržnja, ni moj bijes, moja želja za osvetom koju nikad neću postići.
Neka anđeli plaču, ja ću im se smijati.
Post je objavljen 16.07.2009. u 21:52 sati.