Znaš.. Pamtim dan kada sam otplesala svoj najsretniji ples. Lahorno, u crnom baletnom odijelu, žurila sam plesati što sam najbolje znala. Jer, nakon svih tih dugih 10 mjeseci iluzije i fiktivnosti, žudila sam sresti tebe u cijelom tvom obličju.
Mjesec svih neprospavanih noći, stajao si tamo po strani, u parku kao slučajan prolaznik. Koliko li je to simbolike imalo u sebi, znaš. Znala sam već onda da nećeš ostati zauvijek, ali nisam znala da ćemo plesati tako kratko.
Sjećam se, u tvom prvom pokretu, pružanju ruke, bilo je toliko nježnosti pomiješane sa odlučnošću. To me moglo zbuniti da te nisam već sasvim upoznala. Jer ti, ti posjeduješ neke promatračima nepoznate svjetove u sebi, i otkrivaš ih samo izabranima. A ja? Ja sam bila prva izabrana u tom trenu, u toj godini. Kako je to bilo lijepo. Spoznaja za koju bih, da sam toga tada bila svijesna, dala sve.
Čudna je ta stvar s vremenom. Kada ti je jako lijepo i poželiš da tren traje i traje, oni ti izmakne iz ruke brže od okusa dobra vina s usana. A kada želiš da prođe brzo, ono puže poput djeteta.
Plesali smo. Najljepši ples koji jedna balerina može otplesati u svojoj karijeri zvanoj Život te sam noći otplesala.
A opet, toliko lica imamo. Ne samo jedno, mnogo njih. Da.. mnogo, mnogo, mnogo. I svako je sama priča za sebe.
Voljela bih otplesati još jedan ples. Ples bez maske. Tetovirali smo mnogo osjećaja u nepoznate maske, i obojili smo nebo bojom koja mu ne pristaje. To se Svevišnjemu nije svidjelo. Razdvojili su nas. Ubojice mjeseca i balerine.
Post je objavljen 15.07.2009. u 21:58 sati.