Marketing
POST NUBILA PHOEBUS. (Poslije kiše dolazi sunce.)
Dragi moji blogoprijatelji,
zadovoljstvo mi je objaviti vam da sam od sutrašnjeg dana na zasluženom godišnjem odmoru i da ću se u razdoblju od sljedećih mjesec dana javljati tek s vremena na vrijeme. U međuvremenu planiram napuniti svoje baterije suncem, morem, dokolicom, dobrim knjigama, križaljkama, lješkarenjem, nerazmišljanjem (ovo posljednje ću samo nastojati!). Naime, sva je prilika da nas čeka hladna i maglovita jesen, i još neugodnija zima te da nam se do tada valja dobro naoružati strpljenjem te pozitivnim i optimističnim stavovima. I nemojte uopće dvojiti da će to će itekako mijenjati na stvari. Jer sve krize na svijetu i sva loša vremena prije ovih su isto nekako počela, kulminirala i nasposljetku završila. Prije ili kasnije. Opstat će kao i uvijek, oni najžilaviji. Oni koji probleme dočekuju s fajterskim stavom 
i figom u ruci. Odlučite i vi opstati. A ako i stanete tonuti nemojte si o nogu još vezati utege svog očaja, straha i bespomoćnosti. Budite jaki i odlučni. Osobito to moramo biti svi mi u kojih su uprte oči naše djece. Pokazujemo li svoju hrabrost i optimizam samo u dobrim vremenima, kakvu im poruku šaljemo? Moj, skoro punoljetni sin mi je prije nekoliko dana, nakon gledanja središnjih vijesti rekao: "Mama, nekako se brinem zbog svega ovoga!" i ta me njegova rečenica zdrmala od glave do pete. Poput strujnog udara. Hoćemo li generaciji svoje djece u nasljeđe ostaviti osjećaj besperspektivnosti 
i malodušnosti? Ma, dajte molim vas! U meni je odmah proradio instinkt istinskog roditelja koji uvijek nastoji ostati na visini zadatka. Kako da svome djetetu, pred kojim stoji još cijeli život i najvažnije odluke, predočim ovu situaciju kao tešku i izazovnu, ali ne i kao bezizlaznu? Vjerojatno više svojim ponašanjem, svojom staloženošću i dobro odvaganim odlukama, nego zaštitničkim frazama u stilu: "Ma, bit će sve u redu! Ili Nije baš tako crno kao što ti se čini!". 
Naime, moj stil nije poreći postojanje problema, nego mu oduzeti snagu. I staviti ga u pravu perspektivu, razlučivanjem okolnosti na koje mogu utjecati od onih s kojima se moram pomiriti. Naravno, nemam gotovi recept. Sve se manje-više svodi na bildanje duha. Uostalom nije li tako da poslije kiše uvijek dođe sunce? I nije li noć najcrnja baš pred svitanje?...
I, eto, u uvjerenju kako će mi u tom nabildavanju pomoći i ovi predstojeći dani dokolice 
i odmora , povlačim se na kratko sa "scene" i šaljem vam jedan srdačni 
uz obilje 
Post je objavljen 13.07.2009. u 11:52 sati.