ti bi da me ima tamo kuda ideš
al tako me je malo u napuklim praskozorjima
s mirisom kiša
jutrenjima sleđenim od neželjenih zagrljaja
i lutanjima bez cilja
od zaborava do sjećanja
tako me je malo u ružnim snovima
koji ne prestaju
ni kad se razdani
i trpkim naletima kajanja
vjetrom otprhnutim...
kao spomen tek ponesi me tamo
kamo ideš
nek' dovoljno bude saznanje
da postojim negdje
i to je sve...
ja bi da te imam ovdje gdje jesam
al tako te je malo
u kovitlacu mojih nemira
kliktaju želja čvrsto u čvor sapletenih
nitima duše zagubljene
tako malo te ima u svetkovinama
mojih zalazaka
i gustim naborima tmine
ponad mog uzglavlja
dok trudim se lik tvoj
u sjećanje dozvati...
kao čežnju tek sačuvat ću te
ovdje gdje zriju sva moja nadanja
znam
nedovoljna bit će spoznaja
da postojiš negdje
i to je sve...
---------------------------------------------------
Dragi moji,
do nekih novih druženja i dodira naših duša,
sve vas grlim i ljubim.
Vaš Poezija duše
PS: Vratit ću se, jednom...
Post je objavljen 13.07.2009. u 21:10 sati.