Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/protivnasilja

Marketing

PASIVNA AGRESIJA

Objavljujemo tekst blogerice Annabelle, koji je u malo izmijenjenom - strucnije pisanom - obliku objavljen na njenom blogu.

PASIVNA AGRESIJA

Pasivna agresija je obrambeni mehanizam koji dovodi do indirektnog ispoljavanja agresije prema drugima kroz pasivnost, sabotažu i okretanje agresije prema samima sebi, što je prikriveno izražavanje fundamentalne agresije.

Kod djece i adolescenata to je normalna obrana dok se uče aktivnom suprotstavljanju odraslima, a postaje nezreli obrambeni mehanizam tek u odrasloj dobi, znači poslije 20-23 godine.

Uzroci razvoja pasivno-agresivnog stila ličnosti su možda najbolje opisani u primjeru naroda ili zemalja podanica u Istočnom bloku. Recimo, primjer Poljske i Čehoslovačke koje su kao zemlje postale prilično nedefinirani, apatični i “nesposobni” saboteri dok su bili pod željeznom šakom Sovjetskog saveza, jer kad se već nisu mogli osloboditi okrutnog “roditelja”, oni su mu išli nauditi tako što su ga podrivali i onesposobljavali svojim odbijanjem da pruže adekvatan performans.

Tako i kod individua, nemoć tijekom odrastanja i dominantan i okrutan roditelj uglavnom provociraju nastanak pasivno-agresivnih ličnosti kod svoje djece. Jednom kad je loš efekt okrutnog vladara uklonjen, stvar je podrške, navikavanja na nove uvjete te vremena koje treba proći da bi obrana u vidu pasivne agresije oslabila i individua ili narod odlučio da im takvo ponašanje, koje je u prošlosti bilo korisno i pomoglo im je zadržati dostojanstvo, sada prouzrokuje više štete nego koristi. Na neki način, i to je svojevrsni proces odrastanja pri kojem se nezreli obrambeni mehanizmi zamjenjuju zrelima u cilju boljeg funkcioniranja u svijetu koji nas okružuje.

PASIVNO-AGRESIVNO PONAŠANJE I PASIVNO-AGRESIVNI POREMEĆAJ LIČNOSTI

U psihoanalitičkom jeziku izraženo pasivno-agresivno ponašanje kod odraslih se zove mazohizam i odražava se u neuspjehu, odugovlačenju, ismijavanju sebe, autodestruktivnom ponašanju i bolesti koja više utječe na one oko bolesnika nego na njega samog (na primjer – majka koja je vječito bolesna i koju ćete svojim ponašanjem “dokrajčiti”, a živi do svoje 95. iako prijeti da će svaki čas umrijeti od kada Vas je rodila).

Neprijateljstvo nikad nije potpuno prikriveno u pasivnoj agresiji, štoviše, recimo kod samopovrijeđivanja rezanjem vena na rukama, ljudi oko osobe koja je to napravila nerijetko osjećaju bol i agresiju kao da je njih neko povrijedio, i često se odnose prema pacijentu kao prema sadistu, ne mazohistu, koji ih povrijeđuje svojim ponašanjem.

Kriteriji za dijagnozu:
A. Kontinuirani obrazac negativnih stavova i pasivnog otpora na zahtjeve za adekvatan performans, počinjući u ranom odraslom uzrastu. Manifestira se u raznim kontekstima, kao četiri ili više karakteristika sa liste:

1. Pasivno odbija ispuniti rutinske socijalne i poslovne zadatke
2. Žali se da ga/ju drugi ne razumiju i ne cijene
3. Natmuren je i svađalački nastrojen/a
4. Nerazumno i ekcesivno kritizira i omalovažava autoritet
5. Ispoljava zavist i ozlojeđenost prema onima koji su navodno uspješniji ili sretniji od njega/nje
6. Izražava preuveličane i neprestane žalbe u vezi vlastite nesreće
7. Oscilira između neprijateljskog prkosa i kajanja

B. Ovi simptomi nisu izraženi samo tijekom Depresivnih epizoda i ne mogu biti objašnjeni kao dio distajmičnog poremećaja (poremećaja raspoloženja koje se manifestira kao dugogodišnja tendencija ka blagoj depresiji).

Klinička slika:
Pasivno-agresivni pacijenti osim što pokazuju karakteristike izlistane u kriterijima za dijagnozu, za svoju sudbinu najviše krive one ljude o kojima ovise; no oni odbijaju da se oslobode iz ovisnih veza. Oni nisu direktni kad govore o vlastitim potrebama i željama, ne pitaju precizna pitanja u vezi toga što se od njih očekuje i postaju anksiozni kada su primorani da uspiju ili kada se njihova uobičajena obrana okretanja agresije prema sebi samima ukloni.

U međuljudskim odnosima pokušavaju manipulirati sebe u poziciju ovisnosti o drugima što se percipira kao kažnjavanje ili manipulacija. Ljudi sa ovim poremećajem često očekuju od drugih da obavljaju njihove dužnosti i zadovoljavaju njihove osnovne potrebe. Prijatelji i terapeuti provode puno vremena pokušavajući umiriti pasivno-agresivne osobe u vezi njihovih žalbi da ih se maltretira ili ne tretira dobro i pravedno.

Veze ljudi sa ovim poremećajem su rijetko mirne i sretne; zbog toga što se oni lakše vežu za svoju ozlojeđenost nego za osjećaj satisfakcije, oni možda nikada neće formulirati svoje ciljeve za pronalaženje zadovoljstva u životu. Njima tipično nedostaje samopouzdanja za to i često su pesimistični u vezi budućnosti.

Alternativne dijagnoze:
Pasivno-agresivni poremećaj ličnosti se može razlikovati od Histrioničnog i Graničnog poremećaja jer su pasivno-agresivne individue manje blistave, dramatične, afektirane i rijetko otvoreno agresivne.

Prognoza:
Najčešći co-morbidni faktori kod ljudi sa Pasivno-agresivnim poremećajem ličnosti su alkoholizam i depresija. Većina njih se prezentiraju kao nadraživi, anksiozni i depresivni ljudi; psihosomatični simptomi su česti, tek trećina pacijenata ima stalno puno radno vrijeme ili uspješno obavlja kućne poslove i iako su prijetnje i pokušaji samoubojstva česti, vrlo rijetko (oko 1% pacijenata) uspješno izvrši taj čin.

Za one koji žele znati više :
Da se vratimo na početak, Freud je prvi formulirao postojanje obrambenih mehanizama koji imaju svrhu braniti Ego. On je Ego definirao još davne 1923. u svom članku “The Ego and the Id” što je predstavilo promjenu njegove teorije sa topografskog modela psihe u trodijelni model koji se sastoji od Ega, Superega i Ida. Svaki od te tri komponente ima svoju unikatnu funkciju.
Svjesne i pre-svjesne funkcije Ega su logično i apstraktno razmišljanje i verbalno izražavanje, dok obrambeni mehanizmi čine njegovu nesvjesnu funkciju.
Također, Ego je izvršni organ psihe i kao takav kontrolira kretanje, percepciju, dodir sa realnošću i, kroz obrambene mehanizme koji su mu dostupni, odlaganje i modulaciju izražavanja psihičkih impulsa (koje u svojoj sirovoj i instinktivnoj formi čine Id).
Freud je postulirao da pritisci vanjskog svijeta omogućavaju Egu da modificira Idove energije koje su u svojoj sirovoj formi društveno neprihvatljive. Interakcija Ega se dešava kroz proces konflikta koji se u ranom djetinjstvu vodi između Ida i vanjskog svijeta, a kasnije se supstituira i postaje konflikt između Ida i Ega.
Treća komponenta ovog modela je Superego. On cementira i održava individualne moralne vrijednosti koje se baziraju na kompleksnom sistemu ideja, ideala i vrijednosti koje individua internalizira (usvaja) od svojih roditelja i ljudi koji sudjeluju u njegovom odgoju.
Superego predstavlja ono što kontinuirano skrutinizira ponašanje individue, njihove misli, osjećaje, komparira ih sa idealnim ili očekivanim standardima ponašanja i nudi odobravanje ili neodobravanje. Ove aktivnosti Superega se odvijaju mahom nesvjesno.
Ego Ideal je komponenta Superega: on poručuje što bi osoba trebala napraviti, dok je Superego odraz moralne savjesti i naređuje, to jest, diktira što osoba ne bi smjela napraviti.
Kroz cijeli latentni period razvoja (rano djetinstvo i preadolescencija) ljudi grade identifikaciju kroz kontakt sa osobama kojima se dive, koje doprinose formiranju moralnih standarda, aspiracija i ideala (u zadnje vrijeme sve češće je to televizija ili video igrice zbog čega se i podiže tolika prašina).
U svom radu, Freud se fokusirao na mehanizam represije, zbog profila svojih pacijenata (mahom su to bile žene sa poviješću zlostavljanja, sa disocijativnim poremećajima, somatizacijom i tzv. histerijom), ali njegova kćer Ana Freud je napisala prvu komparativnu studiju “The Ego and the Mechanisms of Defense” u kojoj je primjetila da svaka individua, neurotična ili ne, ima svoj repertoar obrana koje se javljaju u svakom stadiju razvoja (na primjer analna faza 1.5 – 4 godine se asocira sa formacijom reakcije (reaction formation) koja se manifestira razvojem sramote i gađenja u vezi analnih impulsa i zadovoljstava, a ultimativno rezultira u navici da se koristi WC i prestaje kakiti u pelene.) i u manjoj ili većoj mjeri postaju stalni dio karaktera, ovisno o tipu ličnosti.
Obrambeni mehanizmi se mogu hijerarhijski poredati po stupnju nezrelosti s tim da su Narcisisticke obrane (denial, distorcija i projekcija) najprimitivnije, dok se Nezrele obrane (acting out, blokiranje, hipohondrijaza, introjekcija, pasivna agresija, regresija, somatizacija) javljaju mahom kod adolescenata i nekih neurotičnih pacijenata, a Neurotične obrane (kontrola, displacement, ekstenalizacija, inhibicija, intelektualizacija, izolacija, racionalizacija, disocijacija, reaction-formation, represija, seksualizacija) se najčešće viđaju kod neurotičnih, obsesivno-kompulzivnih i odraslih individua pod stresom.



Tretman:
Pacijenti sa ovim poremećajem koji dobiju Potpornu psihoterapiju imaju dobre rezultate, ali sama psihoterapija je puna zamki jer da bi se ispunili njihovi zahtjevi potrebno je podržati njihovu patologiju, a ako se njihovi zahtjevi ne ispune, to njima znači da ste ih odbili i iznevjerili. Stoga sama terapija postaje sredina u kojoj pacijenti izražavaju nezadovoljstvo terapeutom ili žele postati ovisni o istom, dok terapeuti redovito ukazuju na posljedice pasivno-agresivnog ponašanja na konkretnim primjerima iz pacijentovog života (usprkos pacijentovom kritiziranju), i pomažu im da iskale svoju agresiju na manje destruktivan način, jer su takve konfrontacije učinkovitije od pravilnih interpretacija kad se radi o trajnom mijenjanju njihovog ponašanja. Također, pokušaji suicida se pretežno tretiraju kao prikriveno izražavanje agresije, ne osjećaj gubitka kao kod depresivnih poremećaja.

Antidepresivi i benzodiazepini se trebaju prepisati samo kada za to postoje indikacije u vidu ozbiljnog depresivnog poremećaja i rizika od suicida, inače nemaju nikakav pozitivni učinak.





Post je objavljen 09.07.2009. u 22:14 sati.