Brod"Slavija",1.studenoga 1991.godine
Moj pohod Dubrovniku cin je covjeka koji zeli imati cist pogled na zivot,tamo sam isla na ishodiste svoga poziva.
Najvece bogatstvo nasega zivota je zivot sam.Vodeci svoj osobni rat,pobijedila sam bolest.Rekli su-hrabra zena.Sta sada ciniti?Kada smo u sredistu masakriranja,tjelesnog i duhovnog,zar sam sada manje hrabra?Zar je moguce da sam uzaludno ostala na zivotu?Zar je moguce da sam uzaludno prosla pakao?Smijem li se ponovo roditi,a ne dati u zalog svoj zivot?Bez casti se ne moze zivjeti.Shvatila sam da tudja patnja vise boli od vlastite patnje.Ne moze se iz tople sobe zuriti u stravicne prizore maloga ekrana i solidarizirati se s patnicima.
Ne moze se mirno spavati,voljeti,govoriti stihove,piti vodu dok je drugi nemaju ni za lijek,stovise,piju iz kanalizacije.Smisao zivota je ljubav,vrh ljudskoga duha je sloboda.Glumica sam,umjetnica,ali sam duhom ratnik.
Jednostavno,znala sam da moram biti na brodu"Slavija",Konvoju Libertas,
konvoju otpora demonu,konvoju u nepoznato.Svi na brodu imali smo jedno srce kojim smo pokorili,zaprepastili i iznenadili izrode ljudskog duha.
BITI SLOBODAN:Nisam vjerovala da se domovina,ta gruda moje Hrvatske,
moze toliko voljeti.U trenutku kad je bilo dati vlastiti zivot sa spas tudjega,
osjetla sam da me je obasjalo sunce,dobila sam neizrecivu snagu,cak milinu,a sto je najcudesnije znala sam-sada sam slobodna.Mislim da se i drugima dogodila ista stvar na brodu.Tada smo usprkos svim ultimatumima,
rijecima i mecima krenuli slobodni duhom hrvatskim morem do hrvatskog Dubrovnika.
Otisla sam kao glumica u grad kazalista,htjela sam tim ljudima,gradu glumaca da dam snagu,vjeru da cemo pobijediti,prisutnoscu,rijecju,pogledom,lijekovima,
sibicama,baterijama,keksima,osmijehom,zagrljajem i poljupcem.
Bila sam posljednja koja je vidjela Dubrovnik onakav kakva ga pamti cijeli svijet.T aj grad,grad izmucen kineskim mucilima koja izmisli otrovani mozak zedan i zeljan vlastite moci,ta horda polupijanih bijesnih desperadosa koji sebe nazivaju vojskom,mornaricom,perverzno se izivljavala mucenjem znajuci ili ne znajuci da im je tim cinom ukinuto pravo da budu ljudi.
HRVATSKA U MOLITVI I DOSTOJANSTVU:Covjek,duh i dusa,taj grad,ta knjizevnost rodjena u njemu uvijek je bila i bit ce krstenje svakog knjizevnika Hrvatske i hrvatskog umjetnika.Tamo sam isla na ishodiste svog poziva,kao materinskog jezika.Da,mogla sam poginuti,biti potopljena,ali morala sam vidjeti,osjetiti,pogladiti te ljude,prijatelje,taj grad,tu pozornicu svijeta,pozornicu vrha ljudske misli!Isla sam da spoznam i da mogu drugima reci ili bar kriknuti saptom one Skupove rijeci:"Je li Bog ziv,oli spi?"
U Katedrali dubrovackoj,na misi koju je vodio biskup dubrovacki i svi Dubrovcani i mi bili smo i biskupi i ministranti jedne velike mise duha i duse cijele Hrvatske u molitvi i dostojanstvu.Danas kad pucaju po toj dusi,duhu i tijelu,danas kad razaraju brutalnije od urodjenika pod maskama i zastavom Jugoslavije i Velike Srbije,postaje jasno da se stvara i u nama svima a i u Evropi misao o toj hordi:da je to zapravo trulost,bljutavost,gadost i ostatak velikog terora komunizma,staljinizma i primitivnog jednoumlja,ciji vrh,jedini izraz jest top,bomba i metak.
Moj pohod Dubrovniku cin je zene izmedju rodjenja i smrti covjeka koji zeli imati cist pogled na zivot,a to je umjetnost koja je slucajno moj mali zivot,a ostalo kako bi rekao Hamlet Horaciju na onom Lovrjencu:"A ostalo je sutnja..."
Moja sutnja je moja silna bojazan da bilo kojom rijeci ne povrijedim njihovu patnju,njihovu tugu,njihovu bol.
Post je objavljen 09.07.2009. u 02:18 sati.