Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/iza777vela

Marketing

u drugom životu, kratka priča ...

Photobucket

Ležala mu je u naručju, s glavom na njegovu ramenu, ovivši se oko njega poput vitice vinove loze. Iza sklopljenih kapaka još uvijek joj je treperio Njegov pogled. Lice mu se preobrazilo, usne nabubrile, pogled zamaglio, maločas prije, dok su 'vodili ljubav' ... A tada je sklopio oči, u prelijepom trenutku nestajanja. Ona nije oči sklopila, gledala je to voljeno lice kako se nad njom nadnosi, osjećajući ga duboko u sebi, u dnu svoga bića.
I, trenutak prije no što je i sama nestala, da bi mu se opet vratila, pomislila je: U nekom drugom životu, Filipe ...

...

Nisu više bili mladi, ni jedno ni drugo, kad su se sreli.
Život je i na jednome i na drugome već uspio ostaviti ožiljke. No, kad su se ugledali, oboje shvatiše da im život pruža obećanje kakvo se rijetkima događa.
U trenutku kad su se sreli Ona je bila puna straha i tuge. Vjerovala je kako je iznevjerila sve što joj je život obećao, dok je bila dijete. Iako ju je okolina smatrala uspješnom ženom, ona se osjećala promašenom. Nije bila žena, a više nije bila ni dijete, iako je bila poput onih iz pjesme Čovjek je dijete, sve do 60-esete ...
Prije no što je Filipa srela, povjerovala je, na trenutak, da ljubi, da je u stanju voljeti. No, trenutak je prošao i Ona je shvatila da je ljubila samo pomisao na ljubav, samo pomisao da je vrijedna ljubavi. Trenutak je prošao, znala je istinu, no nije željela priznati, čak ni sebi. Jer, priznati značilo bi priznati konačni životni poraz:
Nisam u stanju ljubiti, ne mogu biti potpuna, mome biću nedostaje neki ključni dio ... moje je srce zaključano lokotom bez ključanice... ...

Sudbina mi je ostati usamljena, ni dijete ni žena
... mislila je s tugom. Tugu je skrila, nastavila je pjesme i priče pisati, iako je znala da ih ne piše onome koga je srela.

Tada još nije znala da ih piše Onome koga će tek sresti ...

...

Silvestar, Onaj koji je povjerovao da joj je srce otključao, neko je vrijeme također vjerovao, a potom je shvatio, no nastavio se obmanjivati. Jer, Ona je svijetlila nekom toplom svjetlošću i on je poželio ostati na rubu te svjetlosti. Žalio je što nije u centru njezina pogleda, žalio je što to nikada nije ni bio. Ipak, poželio je ostati, makar na periferiji njezina vidnog polja, kao prijatelj, i bio je sretan što ga ona pušta tu i ostati.
A ona je osjećala kako se njezina svjetlost polako gasi, poput neke titrave svijeće plavoga plamena.

Svima se čini kako svijetlim ... No, zalud me uvjeravaju kako moja svjetlost grije, ja nisam u stanju nikoga ogrijati.
Sve je to samo iluzija, moji prijatelji ne znaju da se griju na 'naslikanoj vatri', poput onog zečića iz priče koji je u šumi pronašao izgubljeno slikarevo platno, pa se cijelu zimu grijao uz naslikano ognjište.

Uz sve, sad ju je još mučilo i osjećanje krivice: Obmanjujem one koji su mi dragi, puštajući ih da misle kako sam sretna
...

...

No, Filipa nije uspjela obmanuti.
Bilo mu je dovoljno da je pogleda ... i odmah je sve shvatio ... i pružio joj ruke. Poželjela je zakoračiti u Njegov zagrljaj, no nije se usuđivala. Još uvijek je vjerovala da nije u stanju ljubiti, da nije ljubavi vrijedna.
Filip je zračio svjetlošću, toplom i snažnom. Željela je zakoračiti u tu svjetlost, no bojala se kako će mu donijeti samo tamu. I zato mu je rekla: Ostani tamo, na drugoj obali, siguran ... Nemoj zakoračiti na taj most koji si 'objesio' o niti nade, nemoj prema meni zakoračiti ... Ja sam 'beznadni slučaj', ja sam totalni promašaj, što ću ti ja? Samo ću te u svoju tugu povući ...
Ipak, poželjela je da Filipovo svjetlo za nju svijetli, poput svjetionika, makar i s druge obale.
A onda je Filip prešao most. I prenio je na tu drugu obalu, u svjetlost, lako poput perca ispalog iz krilca neke grlice ...

...

Sad je ležala u Filipovu naručju, s glavom na njegovu ramenu, osjećajući da je to mjestašce na njegovu ramenu upravo za nju stvoreno. U njoj je sve treperilo i odzvanjalo. Sad je bila sigurna da može voljeti i da je ljubavi vrijedna. Znala je da u njegovu zagrljaju može biti i dijete i žena, da joj je upravo tu mjesto. Tu, na njegovu ramenu na koje je sletjela poput ptičice, tu gdje je voljena, tu gdje je toplo kao u nekom gnjezdašcu.
Trenutak prije no što je usnula podigla je pogled i vidjela kako je Filip raširio svoj veliki dlan nad njezinom glavom, poput nekog zaklona. Iako je dlan njegove ruke nije dodirivao, ona je osjećala dodir. Njihove su se aure dodirivale i pretapale i svijetlile i iskrile poput krijesnica u tami njezine sobe. Kasnije, tijekom noći, probudila se načas, još uvijek u Filipovu zagrljaju. Tijela su im se dodirivala i ona osjeti kako joj bradavica dojke bubri pod njegovim dlanom. Nasmiješila se zbog zbog toga njegova posezanja za njom, čak i u snu. Načas je obuze sjeta i pomisli: Da smo se barem ranije sreli ...
No, uz Filipa, čak je i sjeta bila puna topline ...

...

Ujutro, dok su se budili, on je usnama opet potražio bradavicu njezine dojke. Zatim joj se u oči zagledao i na uho joj prošaptao: Ne žali ... u nekom drugom životu, kad se opet sretnemo ...
Pogledi im se opet sretoše, a duše i tijela im se opet prepoznaše.
Bila je sretna, osjećala se ponovo rođenom. Život je konačno ispunio obećanje. Lokot njezina srca oduvijek je imao ključanicu, no otključati ga je uspjela tek uz Filipovu pomoć.

Bila je sretna jer sad je znala da će se uvijek prepoznati, ona i Filip, u ovom i svim sljedećim životima, kad god i gdje god se budu sreli ...


...


Post je objavljen 07.07.2009. u 11:31 sati.