++++Rezultat i ove godine nije izostao. Sve popunjeno u prvom upisnom roku kako smo i očekivali. Minimalno bodova koji su prešli prag - 54. Po svemu sudeći, trebala bi to biti pametna djeca. Međutim, da ne bi sve bilo idilično, pobrinula se jučer jedna mama. Prolazim kraj ulaza u zbornicu i ravnateljvih odaja i ne mogu ne primjetiti ženu od nekih 45 godina autoritarna i ozbiljna pogleda kako sjedi na klupici kraj svoje kćerkice taman dozrele za upis u srednju školu. Očito nešto čeka. Djeluje kao jedna od onih osoba koje su uvjerene da znaju što je najbolje za njihovo dijete, a odlučna se i boriti za ta svoja uvjerenja pod bilo koju cijenu pa čak i pod cijenu štete koju će nanijeti samom djetetu, a koje, zbog problema sa samom sobom, na žalost, nije svjesna. Ulazim u administraciju nekim poslom. Nakon par minuta ulazi i ona i raspituje se kad će ravnatelj biti slobodan. Odgovaraju joj da se samo još malo strpi. Nakon par minuta ulazi kod ravnatelja skupa sa kćerkicom. Ravnatelj ju srdačno prima, vrata se zatvaraju.
++++ Nisam bio prisutan razgovoru i o njegovom povodu i ishodima mogu samo nagađati. No to mi, na žalost, i nije previše teško. Službeni upisi su završili. Sada je vrijeme za bis. Svake godine isto. Neka spodoba koja misli da je njeno djetešce najpametnije, najsposobnije i u svakom slućaju najbolje, ali zbog prevelike zloće i gluposti nastavnika u osnovnoj školi nije imalo priliku iskazati svoje iznimne sposobnosti sada uzima tog genija za ručicu i dovodi ga pred gospodina boga ravnatelja te zahtjeva svoju pravdu. Najvjerojatnije koristi ranije navedene argumente o intelektualno-moralnom statusu osnovnoškolskih nastavnika prešućujući činjenicu da je istim ovim metodama - urgiranjem, maltretiranjem, povlaćenjem za rukav, potezanjem veza, prijetnjama, darovima, protu uslugama, pozivanjem na svoju ili poziciju svojih močnih prijatelja i rodbine... - negrabala i ove ocjene s kojima se njen ponos upravo pokušava upisati u jednu od najzahtjevnijih škola u državi.
++++ Nemam pojma kako je priča završila. Da li je mala upisana ili nije, uopće za našu instituciju nije bitno. Zauzimati će jedno mjesto u razredu, možda će oduzimati vrijeme ostalim učenicima kada bude trebalo ispravljati repove od jedinica, možda će majka i tu povlačiti profesore za rukav, a možda će biti odlična učenica i predsjednica razreda...
++++ Ono što mislim da je bitno, bar meni i još nekolicini kolega koji nemaju papke u cipelama, je to dijete. Evo i zašto na jednom primjeru. Prošle godine je čovjek preko veze upisao svoju kćerku. To nije nagađenje jer sam pogledao u dosje i otkrio 3 boda manje od praga (a odbijali smo djecu sa 2 boda preko). Međutim, otac je na jednoj relevantnoj poziciji i za školu i ravnatelja je sredio neke stvari pe je curica upisana. Cijelu godinu je navodno učila do iznemoglosti, ali je na pitanja profesora odgovarala slabo ili nikako pa je na samom kraju sakupila 5 jedinica i to nakon učestalih intervencija svojih roditelja (bilo bi ih i više, ali, kao što rekoh, papci u cipelama...). Svi pokušaji da se urazumi roditelje su uredno propadali jer nisu željeli čuti da njegovo prepametno djetešce jednostavno nije baš toliko sposobno za svladati 15 gimnazijskih predmeta. Što mislite, da li je to dijete na kraju prošlo razred? Nakon što je cijelu godinu oduzimalo vrijeme drugoj djeci jer su joj se davale bezbrojne prilike za odgovaranje, nakon što su roditelji radili scene po školi i maltretirali profesore, nakon što dijete ne većinu pitanja nije znalo ni zinuti... naravno da je!!! Djevojčica je prošla s 2 popravna nakon što je postignut dogovor s roditeljima da će ju nakon toga premjestiti u drugu školu gdje će nastaviti pohađati, naravno, slijedeći razred!!! Dakle, dijete koje nije usvojilo gradivo prvog razreda, osim na papiru, šalje se u drugi razred u drugu školu gdje se priča ponavlja. Koliko znam, roditelji namjervaju prebaciti dijete u drugu gimnaziju ili u ekonomsku, a možda i u privatnu gimnaziju. Što se tiče privatne gimnazije, tu su stvari jasne - škola za neposobnu djecu bogatih roditelja u kojoj se ocjene kupuju tj. količina znanja se mjeri dubinom roditeljskog džepa. Pošto ti roditelji imaju nekakvu moč, ali nisu previše bogati, pretpostavljam da će se odlučiti za jednu od druge dvije varijante. No, kao što rekoh, nije stvar u tome kako će se ti transferi odraziti na škole, već na dijete. Mala ima totalno nerealnu sliku sebe. Dijete koje nije u stanju razumjeti ništa više od jednostavne rečenice uopće ne vidi sebe i svoje probelme s učenjem, govori kako će upisati medicinu ili biologiju i čudi se, čak i plače kad joj se pokažu tone negativnih u imeniku. Svima je jasno da samo dijete tu nije krivo. Tko je onda kriv? Škola? Sustav? Roditelji? Zar bi gimnazija trebala biti za svakoga? Zar bi trebali većinu vremena posvećivati nesposobnoj djeci, a onda za one sposobne što ostane? O sustavu sam već ranije pisao pa ga ovdje nema potrebe ponovo analizirati. Želim nešto reći o roditeljima.
+++++ Kakav čovjek trebaš biti da guraš svoje dijete u stvari koje nisu za njega? Nerealan - u stvari ne vidiš problem i nalaziš bezbroj načina da opravdaš izostanak uspjeha unatoć trudu. Iskompleksiran - sam nisi uspio u životu pa želiš da tvoje dijete to ispravi. Frustriran - imaš viziju svog djeteta kao genijalca i ne želiš si priznati da ono to baš i nije te ga uporno, histerično guraš dalje da bi i sebe u bar nečemu dokazao. Malograđan tj. primitivčina - susjedov mali je upisao gimnaziju pa mora i tvoj. Indoktriniran - smatraš da je osobna sreća povezana sa stupnjem obrazovanja. Razočaran - smatraš da nisi imao priliku završiti fakultet i da ti je zbog toga loše u životu pa sad si djetetu omogućio sve uvjete, "sve ste mu dali".... Čak i ako takvo dijete uspije realizirati tvoje ciljeve, ono će se cijeli život osjećati loše, neadekvatno, nekompetentno, jednostavno zato što će biti u okruženju koje je značajno zahtjevnije od onoga što ono može dati.
+++++ Sigurno bi mogao pronaći još bezborj mogućih uzroka ovakvom neodgovornom ponašanju prema djetetu, no u konačnici, oni i nisu toliko važni. Važno je to da će dijete koje je gurano u situaciju koja znatno nadilazi njegove mogućnosti imati nisko samopouzdanje i samopoštovanje, biti frustrirano, nezadovoljno... Kome će se onda takvo dijete obratiti? Roditeljima ne može jer oni sami očito imaju problema. Prijateljima? Kojim prijateljima? Onim uspješnima? Onima uz čije se uspjehe osjeća malo i jadno? Naravno da ne. Potražiti će slične sebi. Djecu iz problematičnih, nesretnih obitelji ili djecu sniženih inteltktualnih sposobnosti, nerealiziranu djecu i djecu koja ne zanju kako se pozitivno realizirati. Netko je jednom rekao da su sve sretne obitelji iste, a nesretne se međusobno razlikuju. Razlikuju se naravno, prema tome, i djeca. Pronaći će takvo dijete društvo gubitnika u startu koje će biti okrenuto aktivnostima u kojima se mogu dokazati s obzirom na svoje potencijale i potencijale okruženja iz kojeg dolaze. Nije potrebno previše razmatrati načine takvog dokazivanja.
+++++ Na kraju želim poručiti svim roditeljima jedno: slušajte vaše dijete, gledajte ga, osjećajte ga. Nije važno kakvu viziju njegove budućnosti vi imate. Važno je kakvu budućnost mu vi možete dati, a da ju ono može primiti, a to možete postići samo osluškivanjem njegovih potreba i sviješću o njegovim sposobnostima. Izbjegavajte očekivanja i projekcije vlastitih želja na dijete. Izbacite iz svoje glave uvjerenje da vaše diejte mora biti pametno, dobro, sposobno... Svatko je sposoban za nešto i ako vaše dijete nije npr. sposobno za metematiku to ne zanči da ne će biti sposobno za jezike, sport, likovni... Ako ste dobar roditelj to će te znati procjeniti i omogućiti dijetetu razvoj u aktivnosti koja mu ide. Nerazumno je očekiavati da će mu iči sve. Nitko pametan doktoru znanosti ne spočitava to što nije ujedno i vrhunski sportaš, ali ni sportašu što nije vrhunski znanstvenik. Kada bi se svi roditelji tako ponašali, upisa preko veze ne bi bilo, možda bi na svijetu bilo i manje ljudi s visokim školama, ali bi u svakom slućaju sretnih ljudi bilo puno, puno više.
Post je objavljen 07.07.2009. u 08:51 sati.