sibam kroz Titovu,s pogledom u njedra,
poneki prolaznik pozdravi me
ustima plavim kao kacige UNPROFOR-a.
Kod ugasene Vjecne vatre,zaustavlja me
Neznana Gospodja.Od topline njenoga dlana,
planeta mi se pod nogama
prometnu u klupce najmekse vunice!
Od onog sto smo pricali malocega se sjecam:
kriv je njezin osmijeh.Jer da je bila ljetna noc,
umjesto dana,ne bi se znalo
gdje taj osmijeh konca,a gdje
pocimlje mjesecina.
Rastali smo se kad su na Debelome brdu
nasi i srpski minobacaci
misljenja stali da razmjenjuju.
Zagledan u dlan koji je dugo
bio u njenom,sjetio sam se stihova:
KAO NASELJE NA GOLFSKOJ STRUJI
SAZDANA SVA OD ZEMNE TOPLINE
Pamtim jedino da me pitala:
OVO JE NAMA SARAJLIJAMA
ONAJ PALJANSKI SEKSPIROLOG
BIJELU SMRT SPREMIO
DA SE OSVETI ZA BIJELU SMRT
SVOG SINA DJORDJA U ALPIMA?
Odgovorih joj,po crnogorski:
dabogda Nikola umirao
trinaest ljeta i jeseni i zima i proljeca
i to svakoga dana i sata i minuta.
(Marko Vesovic-"POLJSKA KONJICA")
Post je objavljen 07.07.2009. u 00:25 sati.