Četvrtak, 26. kolovoz 2004.
Kišni dan. Puno vlage u zraku. Sanjala sam da sam šetala iza obližnje zgrade škole i tražila izgubljene stvari.
Radi se zapravo o snovima koje sam imala prije dosta godina, a koje prostorno mogu smjestiti iza obližnje zgrade osnovne škole. Tako sam, čitam u rokovniku, utorak, 4. listopada 1988. sanjala da sam našla velike količine novca iza škole i pritom pjevala Ave Maria.
Tumačenje sna nije vezano za novac, nego za pjesmu. Jednom sam na satu biologije, sjećam se, mislima odlutala u nešto što smo mi djeca iz dvorišta dan ranije napravili: osnovali smo kazališnu družinu i rasprodali susjedima karte za predstavu. Moje misli nije okupirala ta predstava, nego novac: kako ćemo potrošiti hrpu sitniša koji smo skupili za ulaznice. Gledala sam kroz prozor i razmišljala: ako u ovih četrdesetak minuta, koliko traje školski sat, na stazi iza škole ugledam tetu Mariju – novac ćemo potrošiti na kruh i salamu. Napravit ćemo sendviče i pojesti ih u slast. Ako se vani pojavi čuvar parka – novac ćemo potrošiti na odlazak u kino. Na stazi su se pojavili i teta Marija i čuvar parka, gospon Maglić.
U srijedu, 14. veljače 1990. sanjala sam da iz asfalta na cesti izvlačim sitne novčiće od pet para. Išla sam na proslavu Nove godine u hotel Four Seasons.
I ovaj san vezan je za djetinjstvo. Mislim da upućuje na jedno popodne kad sam išla u podrum po bicikl. Hodnik je bio mračan, a netko je i prolio ulje za loženje. Upalila sam svjetlo i na podu ugledala papirić. Podigla sam ga i razmotala. Na njemu je pisalo Banda „Četiri asa“. Banda Četiri asa… tako, dakle! Četiri asa! Vlado, Dražen, Anita i Vesna! Aha, četiri asa! A gdje sam ja? Nigdje! Baš lijepo! Krasni prijatelji! Vi vodite neki drugi, zanimljiv život, uživate, a ja… No, dobro, osvetit ću vam se za ovo – razmišljala sam . Osvetit ću vam se za svaki trenutak proveden bez mene, za svaki trenutak u nekoj privlačnoj pustolovini, svaki trenutak s izuzetnim ljudima, svaki trenutak, svaki… Odjurila sam kući i napisala ljutito pismo: „Bando! Sve znam! Sve sam vidjela! Zapisala sam svaku riječ koju ste izgovorili i poslala u policiju. Ovo je vaš kraj. Ostatak života provest ćete u zatvoru“. Pismo sam stavila u omotnicu i ispisala ime primatelja: Banda. Potom sam se vratila u mračni hodnik i bacila poruku u lokvicu ulja za loženje. Dok sam izvlačila bicikl iz gomile starih, prevrnutih posuda, iznenada se stvorila Anita i zamolila me da pričekam da i ona izvuče svoj bicikl. Kad ga je izvukla, spazila je papirić na podu. Bilo je to moje pismo naslovljeno „Bandi“.
- Gle – rekla je – nekakvo pismo.
Uzela je papirić i pročitala ga. Zatim ga je zgužvala i bacila ga u mračni kut. Anita i ja potom smo šutke vozile prema Karlovcu. Negdje na pola puta počela mi je pričati kako su dečki iz našeg dvorišta osnovali pop-grupu. Ne nešto ozbiljno nego tako, zabavu subotom i nedjeljom. Zapravo, već dugo sviraju kao bezimena grupa i nikako se nisu mogli dogovoriti oko imena. Onda je netko predložio da napišu prijedloge na papiriće i ono što iz hrpe izvuče mali Žarko – bit će ime grupe. I mali Žarko je izvukao Četiri asa, pa su, eto, Četiri asa.
Post je objavljen 04.07.2009. u 11:11 sati.