Marketing
Povijest korporacijske vladavine i prosvjedovanja javnosti
...interesantan i poučan tekst iz Nexusa br. 9 Richarda Heinberga
Rođen je nov populistički pokret koji se suprotstavlja moći korporacija i
poziva na pravedniji ekonomski poredak koji će štititi tradicionalne kulture i
ekosustave i zagovarati održivost.
Korporacija je izumljena rano u kolonijalnom dobu kao privilegija koju je Kruna pružala grupi investitora, obično radi financiranja trgovačkih ekspedicija. Korporacije su ograničavale odgovornost investitora na veličinu njihove investicije – na što obični građani nisu imali pravo. Korporacijske povelje odredile su specifična prava i obveze pojedinih korporacija, uključujući i količinu koju moraju platiti Kruni u zamjenu za dobivene privilegije.
Tako su rođene Istočnoindijska kompanija, koja je predvodila britansku kolonizaciju Indije, i Kompanija Hudson's Bay, koja je odigrala istu ulogu u Kanadi. Skoro od samog početka, Britanija je raspoređivala državnu vojnu silu kako bi pomagala korporacijske interese – što je praksa koja se nastavila sve do današnjeg dana. Također od samog početka, korporacije su vršile pritisak na vladu da proširi prava i ograniči odgovornost korporacija.
Korporacija je bila pravni izum – socioekonomski mehanizam za koncentraciju i raspoređivanje ljudske i ekonomske moći. Uloga korporacije bila je stvaranje profita za njene investitore. Kao entitet, ona nema nikakve druge svrhe; ne priznaje nikakve više vrijednosti.
Mnogi ljudi već su vrlo rano shvatili da, budući da korporacije ne služe društvu u cjelini, već samo njihovim investitorima, uvijek postoji opasnost da će interesi korporacija i interesi široke populacije doći u sukob. Zaista, Sjedinjene Američke Države rođene su iz revolucije koja nije bila usmjerena samo protiv britanske monarhije, nego i protiv moći korporacija. Mnoge američke kolonije imale su status korporacija (Virginia Company, Carolina Company, Maryland Company, itd.) i dana im je monopolistička moć nad zemljom i industrijama koje su se smatrale ključnim za interese Krune.
Velik dio literature revolucionara bio je ispunjen optužbama protiv «dugog niza zlostavljanja» od strane Krune i njenih instrumenata dominacije, korporacija. Kad je zbačen jaram britanskih korporacija, Tomas Jefferson okomio se na «opće izrabljivanje siromašnih od strane bogatih». Kasnije je upozoravao novu naciju protiv stvaranja «besmrtnih osoba» u obliku korporacija. Američki revolucionari odlučili su da pravo davanja povlastica korporacijama ne smije biti u rukama guvernera, sudaca ili generala, nego samo izabrane zakonodavne vlasti.
U početku su takve povelje davane na određeno vrijeme, i zakonodavne vlasti određivale su pravila koja su se u svakom poslu morala poštivati. Profitne korporacije imale su povlastice u gradnji cesta, kanala i mostova, u vođenju banaka i industrijskoj proizvodnji. Neki građani bunili su se čak i protiv ovih malobrojnih, ograničenih povlastica, s obrazloženjem da nikakva poduzeća ne smiju imati posebne privilegije i da se vlasnicima ne bi smjelo dopuštati da se skrivaju iza pravnih štitova. Zbog toga su mnogi zahtjevi za dobivanjem povelja odbijani, a postojeće povelje često su ukidane. Banke su držane na kratkoj uzici, i (u većini slučajeva) investitori su bili odgovorni za dugove i štete koje uzrokuju njihove korporacije.
Sve to počelo se mijenjati sredinom 19. stoljeća. Prema Richardu Grossmanu i Franku Adamsu, autorima brošure Taking Care of Business: «Korporacije su zloupotrebljavale svoje povlastice i postajale konglomerati i trustovi. Pretvarale su nacionalna blaga u privatno bogatstvo, stvarajući tvorničke sustave i kompanijske gradove. Stalno odsutni posjednici, odlučni u namjeri da ostvare dominaciju nad ljudima i prirodom, počeli su dobivati političku moć.»1
Grossman i Adams ističu: «U korporacijskim gradovima, korporacije su određivale plaće, broj radnih sati, proizvodne procese i brzinu strojeva. Imali su crne liste organizatora sindikata i radnika koji su se borili za svoja prava. Korporacijski službenici prisiljavali su zaposlenike da prihvaćaju ponižavajuće uvjete, dok korporacije nisu pristajale ni na što.»
Autori citiraju Juliannu, radnicu iz tvornice u Lowellu, Massachusetts, koja je napisala: «Zatočeni unutar zidova tvornice, još uvijek tek djeca, mehanički radimo od pet do sedam, godinu za godinom... možemo se zapitati, što možemo očekivati od mentalnog i intelektualnog karaktera budućih generacija, bude li i dalje prevladavao isti sustav rada... rasu koja je sposobna samo biti korporacijsko oruđe i beznadno roblje?... Zar nećemo čuti odgovor sa svakog brijega i doline: 'Jednaka prava, ili smrt korporacijama'?»
Industrijalci i bankari unajmljivali su privatne vojske za dovođenje radnika u red, kupovali su novine i (da ponovno citiram Grossmana i Adamsa): «...prikazivali političare kao zlikovce a biznismene kao junake. Nakon što bi podmitili državne zakonodavce, objavili bi da je zakonodavstvo korumpirano, da koristi previše javnih sredstava i vremena na podrobno proučavanje svakog zahtjeva za povelju i rada korporacija. Zagovornici korporacija pokretali su kampanje za zamjenu postojećih zakona o poveljama općim zakonima o registriranju poduzeća kojima bi bile utvrđene jednostavne administrativne procedure, tvrdeći da bi to bilo djelotvornije. Ono što su stvarno htjeli bilo je oduzeti zakonodavnoj vlasti kontrolu nad poveljama.»
Tijekom Građanskog rata, vladini troškovi donijeli su neviđeno bogatstvo korporacijama. «Korporacijski menadžeri razvili su tehnike i sposobnosti organiziranja proizvodnje u još većem opsegu», tvrde Grossman i Adams. «Mnoge korporacije upotrijebile su svoje bogatstvo i iskoristile rat i godine obnove kako bi iznudile zakone o tarifama, bankarstvu, željeznici, radu i javnoj zemlji koji su im bili potrebni.»
1886, Američki vrhovni sud odlučio je da se korporacije ubuduće imaju smatrati pravnim «osobama», sa svim ustavnim pravima koja taj status implicira.
Četrnaesti ustavni amandman, usvojen kako bi bivši robovi dobili jednaka prava, otprilike je deset puta češće citiran u ime korporacija nego u ime američkih crnaca. Slično tome, Prvi amandman, kojim je zajamčeno pravo govora, citiran je kako bi se korporacijama osiguralo «pravo» da utječu na političke procese kroz priloge kampanji, koje su sudovi izjednačili s «govorom».
Ako su korporacije «osobe», one su osobe sa sposobnostima i moćima koje nijedan čovjek od krvi i mesa nikada ne bi mogao posjedovati – besmrtnošću, sposobnošću da se bude na mnogo mjesta u isto vrijeme, i (sve većom) sposobnošću izbjegavanja odgovornosti. One su također «osobe» bez osjećaja moralne odgovornosti, budući da je njihov jedini pravni mandat stvaranje profita za njihove investitore.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, korporacije su preoblikovale svaki aspekt života u Americi i većem dijelu svijeta. Tvornički sustav pretvarao je samodovoljne male poljoprivrednike u nadničare i transformirao obitelj iz međusobno ovisne ekonomske proizvodne jedinice u grupu jedinki usmjerenih na potrošnju s odvojenim poslovima. Marketing je produktivne radnike pretvorio u «potrošače». Poslovni lideri zalagali su se za otvaranje javnih škola u kojima se djecu uči pokoravanju rasporedu kao u tvorničkom sustavu i obavljanju izoliranih, besmislenih zadataka. Za to vrijeme, korporacije su zavladale izvorima informacija i zabave, i stekle kontrolu nad političarima i sucima.
Tijekom dva razdoblja korporacije su se suočile s teškoćama: 1890-ih (u razdoblju depresije kada su populisti zahtijevali reguliranje cijena željezničkog prijevoza, visoko oporezivanje zemlje koja je u vlasništvu samo radi spekulacija, i povećan priljev novca), i 1930-ih (kada je duboka kriza kapitalizma natjerala stotine tisuća radnika i vojske nezaposlenih da traže vladinu regulaciju ekonomije i izbore se za 40-satni radni tjedan, zakon o minimalnoj plaći, pravo na organiziranje i zabranu dječjeg rada). Ali u oba slučaja, korporacijski kapitalizam izašao je nedirnut.
Prema riječima povjesničara Howarda Zinna: «Bogati su još uvijek kontrolirali bogatstvo nacije, kao i njene zakone, sudove, policiju, novine, crkve, koledže. Dovoljno pomoći dano je dovoljnom broju ljudi da se Roosevelta učini junakom za milijune ljudi, ali isti sustav donio je depresiju i kriza se nastavila.»2
Drugi svjetski rat, poput prethodnih ratova, donio je goleme profite korporacijama kroz ugovore s vladama. Ali nakon rata, vojna potrošnja je institucionalizirana, tobože s ciljem vođenja «hladnog rata». Usprkos povremenim regulatornim zaprekama, korporacije su prisvajale sve veću moć, i sve su više transcendirale nacionalne granice, lojalnosti i suverenitete općenito.
Globalna pljačka
1970-ih, kapitalizam se suočio s još jednom prijetnjom kad je poratni rast oslabio a profiti pali. SAD su počele gubiti svoj dominantan položaj na svjetskim tržištima; proizvodnja nafte na domaćim bušotinama dosegnula je vrhunac i počela padati, zbog čega je Amerika postajala sve ovisnija o uvozu nafte iz arapskih zemalja; Vijetnamski rat oslabio je američku ekonomiju; a zemlje trećeg svijeta zahtijevale su «dijalog Sjevera i Juga» koji bi doveo do veće samostalnosti siromašnih zemalja. Predsjednik Nixon odgovorio je ukidanjem fiksnih deviznih tečaja i devalvacijom dolara, čime je dobrim dijelom izbrisao američki ratni dug drugim zemljama. Kasnije je novoizabrani predsjednik Reagan, na sastanku 22 čelnika država u Cancúnu u Meksiku 1981, odbio razgovarati o novim financijskim aranžmanima s trećim svijetom, čime je praktično odobrio njihovu daljnju korporacijsku eksploataciju.
U međuvremenu, same korporacije također su odgovorile novom strategijom. Povećana mobilnost kapitala (koju su omogućili plivajući tečajevi i nove proizvodne, transportne i komunikacijske tehnologije) omogućila je američkim kompanijama da proizvodnju presele u «izvozne zone za preradu» u siromašnijim zemljama. Korporacije su također poduzele proces restrukturiranja, i krenule u smjeru «umrežene proizvodnje» - u kojoj su velike tvrtke, zadržavajući i učvršćujući svoju moć, unajmljivale manje tvrtke da za njih vode opskrbu, proizvodnju, računovodstvo i transport. (Ekonomist Bennett Harrison definirao je umreženu proizvodnju kao «koncentraciju kontrole u kombinaciji s decentralizacijom proizvodnje».) Taj proces restrukturiranja također je poznat «kao smanjivanje broja zaposlenika» (downsizing), jer je doveo do toga da su se velike korporacije riješile visoko plaćenih zaposlenika, a manje kompanije u ugovornom odnosu s njima unajmile su jeftinu zamjenjivu radnu snagu.
Jeremy Brecher i Tim Costello napisali su u knjizi Global Village or Global Pillage: «S produbljivanjem ekonomske krize, postupno se razvijala 'nadnacionalna politička arena' koja je uključivala nove organizacije kao što su Grupa sedam industrijski najrazvijenijih zemalja (G7) i NAFTA, i nove uloge za već postojeće međunarodne organizacije kao što su EU, MMF, Svjetska Banka i GATT. Politike koje su usvojile ove međunarodne institucije omogućile su korporacijama da smanje svoje troškove na nekoliko načina. Snizile su potrošačke, ekološke, zdravstvene i radne standarde. Snizile su poreze na poslovanje. Olakšale su prebacivanje na područja s jeftinijom radnom snagom i smanjile opasnosti od takvog prebacivanja. Osim toga, ohrabrile su širenje tržišta i 'ekonomiju veličine' koju pruža proizvodnja u većim količinama.»3
Sve to dovelo je do globalizirane ekonomije u kojoj (da opet citiram Brechera i Costella): «Širom svijeta, ljude usmjeravaju jedne protiv drugih kako bi vidjeli tko će globalnim korporacijama ponuditi najjeftiniju radnu snagu i najniže socijalne i ekološke zahtjeve. Njihovi poslovi prebacuju se u područja s nižim plaćama, nižim porezima na poslovanje i većom slobodom zagađivanja. Njihovi poslodavci koriste prijetnju 'strane konkurencije' za održavanje niskih nadnica, plaća, poreza i ekoloških kriterija te kako bi zamijenili visokokvalitetna radna mjesta privremenim, povremenim, nesigurnim i niskokvalitetnim radnim mjestima. Njihovi vladini dužnosnici opravdavaju smanjivanja izdataka za obrazovanje, zdravstvo i druge usluge kao nužna radi smanjivanja poreza na poslovanje kako bi se zadržala ili otvorila nova radna mjesta.»
Korporacije, koje više ne podliježu nacionalnim zakonima, češljaju svijet u potrazi za najboljim ponudama radne snage i sirovina. Od 120 vodećih svjetskih ekonomija, skoro pola su korporacije, a ne države. Tako se moć građana bilo koje zemlje da kontroliraju korporacije kroz demokratske procese koji su im dostupni neprestano smanjuje.
U studenom 1999, deseci tisuća studenata, članova sindikata i domaćih stanovnika okupili su se u Seattleu kako bi prosvjedovali na sastanku Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Čini se da je taj masovni prosvjed bio signal rađanja novog globalnog populističkog ustanka protiv korporacijske globalizacije. U godinama koje su otada prošle, novi masovni prosvjedi – neki veći, mnogo manjih – dogodili su se u Genovi, Melbournu, Milanu, Montrealu, Philadelphiji, Washingtonu i drugim gradovima.
U siječnju 2001, George W. Bush i Dick Cheney preuzeli su dužnosti, nakon krajnje sumnjivih američkih izbora. Snažno povezana s naftnom industrijom i velikom energetskom korporacijom Enron, nova administracija odmah je predložila nacionalnu energetsku politiku koja se usredotočila na otvaranje zaštićenih federalnih teritorija za traženje nafte i dodatno subvencioniranje naftne industrije.
Enron, najveći donator kampanji Georgea W. Busha, bio je sedma najveća korporacija u SAD-u i 16. najveća svjetska korporacija. Usprkos njegovim navodno golemim profitima, u četiri od pet prethodnih godina nije platio nikakav porez. Kompanija je imala tisuće partnera u drugim zemljama, preko kojih je sakrila dug veći od milijardu dolara. Kada je taj skriveni dug otkriven u listopadu 2001, kompanija je krahirala. Cijene njenih dionica strmoglavo su pale, a kreditni rejting joj je uništen. Njeni osramoćeni direktori podnijeli su ostavke, uzevši sa sobom milijunske bonuse, dok je ogroman financijski gubitak pao na leđa zaposlenika i dioničara. Enronov stečaj bio je dotad najveći u korporacijskoj povijesti, ali čini se da njegove kreativne računovodstvene prakse nisu bile jedinstvene, i deseci drugih korporacija nalaze se na rubu sličnog kolapsa.
Nakon šokantnih i tragičnih napada 11. rujna, Bush je pokrenuo «Rat protiv terorizma», povećavši broj potencijalnih ciljanih zemalja s tri na skoro pedeset, od kojih je većina bogata izvorima energije. S Irakom (u kojem se nalaze druge najveće svjetske dokazane zalihe nafte) visoko na popisu režima koje treba nasilno svrgnuti, čini se da je cilj Rat protiv terorizma Bushove administracije učiniti svijet sigurnim za širenje dosega američkih naftnih korporacija. U međuvremenu, novi zakoni i izvršni nalozi ograničili su ustavna prava i podigli veo tajnosti oko vladinih postupaka i procesa donošenja odluka.
Još uvijek se očekuje reakcija američkog stanovništva na ovaj razvoj situacije. I ovdje nam povijest može pomoći da vidimo koje su moguće opcije.
Prepreke na putu
Populizam 1890-ih nije postigao uspjeh zbog dva glavna razloga: unutarnjih neslaganja i vanjskih saveza. Dok su mnogi populistički vođe vidjeli potrebu za jedinstvom među ljudima različitih rasnih i etničkih pripadnosti u napadu na korporacijsku moć, među mnogim bijelcima rasizam je bio jak. Većina vođa Saveza bili su bijeli vlasnici farmi koji u mnogim prilikama nisu podržali pokušaje organiziranja siromašnih seoskih crnaca, kao ni siromašnih bijelaca, čime su podijelili pokret.
«Povrh ozbiljnih propusta u ujedinjavanju crnaca i bijelaca, gradskih radnika i seoskih farmera», piše Howard Zinn, «postojao je i mamac izborne politike. Nakon što su se pridružili Demokratskoj stranci u podršci Williamu Jenningsu Bryanu na predsjedničkim izborima 1896, pritisak izborne pobjede natjerao je populistički pokret na nagodbe s velikim strankama u jednom gradu za drugim. Ako Demokrati pobijede, bit će apsorbiran. Ako Demokrati izgube, raspast će se. Izborna politika dovela je na vodeće položaje političke mešetare umjesto agrarnih radikala... Na izborima 1896, s Populističkim pokretom namamljenim u Demokratsku stranku, Bryan, demokratski kandidat, poražen je od Williama McKinleya, koji je dobio punu podršku tiska i korporacija, u prvoj masovnoj upotrebi novca u jednoj predizbornoj kampanji.»4 U današnje vrijeme, novi populistički pokret lako bi mogao postati plijen istih unutarnjih podjela i taktičkih grešaka koje su uništile njegovog prethodnika prije više od jednog stoljeća.
Iako su Afroamerikanci, azijski Amerikanci, latinoamerički Amerikanci, europski Amerikanci i američki Indijanci u jednakoj mjeri žrtve korporacija, klasne podjele i povijesna neslaganja često ih sprečavaju da se organiziraju u borbi za zajedničke interese. Na američkim izborima 2000, ultradesničarski kandidat Pat Buchanan istovremeno je apelirao na «populističke» protukorporacijske i protuvladine osjećaje radničke klase, kao i na ksenofobični bijeli rasizam. Buchananova kritika korporacijske moći bila je plitka, ali često je bila jedina takva kritika koju su mediji pod kontrolom korporacija dopuštali. Ne možemo se ne zapitati: jesu li korporacije tražile gromobran koji bi skrenuo bijes koji se gomilao protiv njih?
Iako Buchanan nije imao nikakve šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima, njegova kandidatura ipak je probudila avet jedne druge vrste rješenja za rastuću krizu gnjeva naroda prema sistemu – rješenja koje opet ima korijene u povijesti prošlog stoljeća.
Lažna revolucija
Ranih 1900-ih, radnici u Italiji i Njemačkoj formirali su jake sindikate i izborili se za značajno povišenje plaća i poboljšanje radnih uvjeta; ipak, nakon Prvog svjetskog rata trpjeli su pod katastrofalnom poratnom ekonomijom, što je raspirilo nemire. Tijekom ranih 1920-ih, teška industrija i krupni kapital bili su u stanju skoro potpunog kolapsa. Bankari i poljoprivredno-industrijski kombinati ponudili su financijsku podršku Mussoliniju – koji je prije rata bio socijalist – u preuzimanju vlasti, što je on stvarno učinio 1922. nakon svog pohoda na Rim. U roku od dvije godine, Fašistička stranka (od latinskog fasces, što znači snop štapova i sjekira, simbol državne moći Rima) zabranila je sve opozicijske novine, ugušila je socijalističku, liberalnu, katoličku, demokratsku i republikansku stranku (koje su zajedno dobile preko 80 posto glasova), ukinula je sindikate, zabranila štrajkove i privatizirala poljoprivredne zadruge.
U Njemačkoj, Hitler je doveo Nacionalsocijalističku stranku na vlast, nakon čega je snizio plaće i povećao poticaje industriji.
U obje zemlje, korporacijski profiti naglo su porasli. Razumljivo, imajući u vidu njihovu naklonjenost krupnom kapitalu, fašizam i nacizam bili su popularni među nekim istaknutim američkim industrijalcima (kao što je Henry Ford) i osobama od velikog utjecaja na mišljenje javnosti (kao što je William Randolph Hearst).
Fašizam i nacizam oslanjali su se na centraliziranu propagandnu kampanju koja je mudro usvojila jezik ljevice (nacisti su sebe nazivali Nacionalsocijalističkom radničkom partijom Njemačke – dok su istovremeno proganjali socijaliste i ograničavali prava radnika). Oba pokreta također su proračunato koristila emocionalno nabijen simbolizam: pretvarali su manjine u žrtvenu janjad, pozivali se na mitske slike o slavnoj nacionalnoj prošlosti, gradili su kult ličnosti, veličali rat i osvajanje, i tvrdili da je jedina prava uloga žene da bude supruga i majka.
Kao što ističe politički teoretičar Michael Parenti, u analizama fašističkog autoritarnog socijalnog programa povjesničari su često previđali ekonomski plan fašizma – partnerstvo između Velikog kapitala i Velike vlade. Zaista, prema Bertramu Grossu u njegovoj zapanjujuće dalekovidnoj knjizi Friendly Fascism (Prijateljski fašizam) iz 1980, moguće je postići fašističke ciljeve unutar jednog naoko demokratskog društva.5 Napokon, same korporacije interno su autoritarne (sudovi su odlučili da građani moraju odustati od svojih ustavnih prava na slobodan govor, slobodno okupljanje, itd., kada rade na korporacijskom vlasništvu); i kako korporacije sve više upravljaju politikom, medijima i ekonomijom, u stanju su preoblikovati cijelo društvo tako da služi interesima moćne elite bez da se ikada posluže SS-trupama i koncentracionim logorima. Nije potrebna ni bilo kakva svjesna zavjera: svaka korporacija jednostavno djeluje u korist svojih ekonomskih interesa. Ako stanovništvo pokaže znakove uznemirenosti, mogu se unajmiti političari koji će probuditi na rasnu mržnju i uspomene na nacionalnu slavu, dijeleći opoziciju i potičući lojalnost.
U trenutnoj situaciji, «prijateljski fašizam» djeluje otprilike na sljedeći način. Korporacije snizuju plaće i plaćaju sve manje poreze (kroz gore opisane mehanizme), postupno osiromašujući srednju klasu i stvarajući nemir. Kako se korporacijski porezi ukidaju, političari (koji su izabrani zahvaljujući korporacijskim novčanim prilozima) dokazuju da je nužno smanjiti vladine službe radi rebalansa proračuna. Za to vrijeme, isti političari zalažu se za povećanje represivnih funkcija vlade (više zatvora, strože zakone, više pogubljenja, veće vojne izdatke). Političari kanaliziraju sve veće nezadovoljstvo srednje klase od korporacija prema vladi (koja je, napokon, sada manje uslužna i represivnija nego što je nekad bila) i prema društvenim grupama od kojih je lako napraviti žrtvenu janjad (kriminalcima, manjinama, adolescentima, ženama, homoseksualcima, imigrantima).
Rasprave u medijima održavaju se na površnoj razini (izbori se tretiraju kao sportska natjecanja), i desničarski komentatori se podupiru dok se lijevi marginaliziraju. Ljudi koji osjećaju da ih sustav vara priklanjaju se desnici, i glasaju za političare koji dodatno subvencioniraju korporacije, ukidaju vladine službe, šire represivne državne ovlasti i nude nedužnu žrtvenu janjad za socijalne probleme s ekonomskim korijenima. Proces se hrani samim sobom.
Unutar tog scenarija, George W. Bush (i slične ultradesničarske figure u drugim zemljama) nisu anomalije, već prije predvidljivi proizvodi strategije koju je usvojila ekonomska elita – glasnici ne-baš-sretne budućnosti – dok «umjerenije» taktike održavanja i učvršćivanja moći posrću pod teretom korporacijske pohlepe i iscrpljivanja sredstava.
Razlog za nadu?
Ove okolnosti su, u svojim detaljima, uvijek nove; ali u široj perspektivi vidimo ponavljanje priče koja se proteže unatrag barem do početka civilizacije. Oni koji drže vlast uvijek traže načine da je zaštite i prošire, te da svoju vlast prikažu kao legitimnu, nužnu ili ju učine nevidljivom, kako bi se prosvjedi javnosti izgledali besmisleni ili uzaludni. Ako dođe do prosvjeda, moćnici uvijek pokušavaju skrenuti bijes na nekog drugog. Čini se da vođe novog populističkog pokreta dobro razumiju i trenutne okolnosti i povijesnu pozadinu iz koje se te okolnosti rađaju. Izgleda da su uvidjeli da će, kako bi bio uspješan, novi populizam morati:
• Izbjegavati uključivanja u postojeće političke stranke;
• Savladati rasne, klasne i spolne podjele i aktivno se oduprijeti bilo kakvoj kampanji žrtvovanja nemoćnih društvenih grupa;
• Izbjegavati identifikaciju s ideološkim kategorijama – «komunizmom», «socijalizmom» ili «anarhizmom» - koji su zahvaljujući korporacijskoj propagandi već postali odbojni većem dijelu javnosti;
• Usmjeravati javnu raspravu prema najranjivijim karikama u korporacijskom lancu moći: pravnoj utemeljenosti korporacija;
• Internacionalizirati pokret kako ga se korporacije na bi mogle riješiti jednostavnim prebacivanjem svoje baze operacija iz jedne zemlje u drugu.
Kao što je Lawrence Goodwyn primijetio u svom izvrsnom djelu The Populist Moment, izvorni Populisti «pokušavali su izgraditi, unutar okvira američkog kapitalizma, neku vrstu zadružne države». To je bio «posljednji jači pokušaj promjene strukture hijerarhijskih ekonomskih formi u modernoj Americi».6
Najavljujući formiranje Alijanse za demokraciju, u članku u The Nationu od 14. kolovoza 1996, aktivist Ronnie Dugger sastavio je popis političkih prijedloga koji sadrži neke od središnjih zahtjeva novog populističkog pokreta. Među njima su:
• Zabrana davanja novčanih priloga i bilo kakvih političkih aktivnosti od strane korporacija;
• Nacionalno zdravstveno osiguranje s javnim fondom i automatskim univerzalnim pokrićem;
• Udvostručavanje minimalne plaće, i vezivanje za inflaciju;
• Opća nacionalna politika niskih kamata, s ukidanjem sustava federalnih rezervi;
• Ustavni opoziv sudske odluke da su korporacije «osobe»;
• Osnivanje nacionalne javne naftne kompanije;
• Ograničenje vlasništva nad novinama, magazinima te radijskim i televizijskim postajama na jedno od bilo koje vrste po osobi ili entitetu koji je vlasnik.
• Prepolavljanje izdataka na vojsku.
Novi populisti su, prema riječima Ronnia Duggera, «spremni preuzeti nadgledanje korporacija s kolektivnom voljom da vrate prava koja su nam one otele».7
Novi populizam dio nadahnuća crpi iz rada Programa za korporacije, pravo i demokraciju (Program on Corporations, Law and Democracy, POCLAD), populističkog «trusta mozgova» koji istražuje pravnu osnovu moći korporacija. POCLAD vjeruje da je moguće kontrolirati – i, ako je potrebno, ukinuti – korporacije ispravljanjem ili poništenjem njihovih povelja.8
Budući da najveće korporacije danas djeluju na transnacionalnoj razini, novi populizam se njihovim zlostavljanjima mora suprotstaviti globalno. Međunarodni forum o globalizaciji (International Forum on Globalization, IFG) osnovan je s tim ciljem 1994, kao udruženje 60 aktivista, znanstvenika, ekonomista i pisaca (među kojima su i Jerry Mander, Vandana Shiva, Richard Grossman, Ralph Nader, Helena Norberg-Hodge, Jeremy Rifkin i Kirkpatrick Sale), radi poticanja novih ideja i zajedničkog djelovanja prema ovim smjernicama.
U izjavi o stajalištu, sastavljenoj 1995, Međunarodni forum o globalizaciji kaže «...međunarodnu trgovinu i sporazume o ulaganju, uključujući GATT, WTO, Maastricht i NAFTA-u, u kombinaciji s politikom strukturnog prilagođavanja Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, smatramo izravnim stimulatorima procesa koji slabi demokraciju, stvara svjetski poredak pod kontrolom transnacionalnih korporacija i ekološki uništava svijet. IFG će proučavati, objavljivati i aktivno zagovarati opoziciju trenutnoj trci prema ekonomskoj globalizaciji, i nastojat će obrnuti njen smjer. Istovremeno, zagovarat ćemo razvoj diverzificirane, lokalno upravljane ekonomije. Vjerujemo da će stvaranje pravednijeg ekonomskog poretka – temeljenog na principima raznolikosti, demokracije, zajednice i ekološke održivosti – zahtijevati nove međunarodne sporazume u kojima će potrebe ljudi, lokalnih ekonomija i prirodnog svijeta biti ispred interesa korporacija.»9
Čini se da vođe novog populizma shvaćaju da antikorporatizam nije potpuno rješenje za svjetske probleme; da početni fokus na korporacijskoj moći mora s vremenom biti zamijenjen općom kritikom centralizacije i neodrživih tehnologija, ekonomije temeljene na novcu i trenutnih državnih i nacionalnih struktura upravljanja, s radom na zaštiti tradicionalnih kultura i ekosustava, i obnavljanjem kulture i duhovnosti.
Bilo bi naivno podcijeniti strahovite poteškoće koje će novom populizmu stvoriti trenutna američka administracija i šovinističko, ratoborno raspoloženje javnosti nakon 11. rujna 2001, koje pothranjuju korporacijski mediji. Usprkos tome, POCLAD, Alijansa za demokraciju i IFG (zajedno s desecima organizacija za zaštitu ljudskih prava, okoliša i antiratnih organizacija širom svijeta) predstavljaju važna zborna mjesta za samozaštitu građana od tiranije u njenom modernom, nevidljivom, djelotvornom, pa čak i zavodljivom obliku.
O autoru:
Richard Heinberg je novinar, edukator, izdavač, predavač i glazbenik. Predavao je i gostovao na nacionalnim radijskim i TV postajama u pet zemalja. Član je profesorskog zbora kalifornijskog New Collegea, gdje predaje o kulturi, ekologiji i održivim zajednicama.
Autor je knjiga: «Memories and Visions of Paradise»; «Celebrate the Solstice»; «A New Covenant with Nature»; «Cloning the Buddha: the Moral Impact of Biotechnology», «The Party's Over: Oil, War and the Fate of Industrial Societies» i «Powerdown: options and actions for a post-carbon world». Njegovi eseji objavljeni su u časopisima The Futurist, Intuition, Brain/Mind Bulletin, Magical Blend, New Dawn i drugdje.
Richard je također autor/urednik/izdavač MuseLettera, cijenjenog alternativnog mjesečnika koji izlazi već trinaest godina. Cilj MuseLettera je «pružati neprekidnu kritiku korporacijsko-kapitalističke industrijske civilizacije i novu viziju perspektive čovječanstva u novom tisućljeću». Ovaj članak, pod naslovom «A History of Corporate Rule and Popular Protest», izvorno je objavljen u MuseLetteru. Posjetite web-stranicu MuseLettera na http://www.museletter.com .
1Grossman, Richard i Frank Adams, Taking Care of Business: Citizenship and the Charter of Incorporation, brošura, 1993, dostupno na http://www.poclad.org/resources.html .
2 Zinn, Howard, A People's History of the United States: 1492 to Present, Harper Perennial, 2001.
3Brecher, Jeremy i Tim Costello, Global Village or Global Pillage: Economic Reconstruction from the Bottom Up, South End Press, 1998.
4Zinn, op. cit.
5Gross, Bertram, Friendly Fascism: The New Face of Power in America, South End Press, 1998.
6Goodwyn, Lawrence, The Populist Moment: A Short History of the Agrarian Revolt in America, Oxford University Press, 1978.
7Web-lokacija Alijanse za demokraciju, http://www.thealliancefordemocracy.org/ .
8POCLAD web-lokacija, http://www.poclad.org .
9Pamflet IFG-a, 1995; revidirana izjava o stajalištu web-lokacija IFG-a, http://www.ifg.org .
Richard Heinberg © 2002
Urednik MuseLettera
1604 Jennings Avenue
Santa Rosa, CA 95401, SAD
Email: heinberg@museletter.com
Website: http://www.museletter.com
Post je objavljen 02.07.2009. u 23:45 sati.