Marketing
Oteti ga zaboravu
Svaki dan kada idem na posao, prolazim kraj stabla koje se kod nas sve rjeđe viđa iako je vrlo atraktivno i plodovi su mu jako fini. I tako dok prolazim ispod njegove bogate krošnje naviru mi uspomene iz djetinjstva kada smo jedva dočekali da mu sazriju plodovi pa da započne prava gozba s koje smo se vraćali doma zaprljanih lica i ruku sokom njegovih plodova. Koja uživancija! E, bila su to neka druga skromnija i radosnija vremena. Nije bilo novaca za slatkiše i razno-razne poslastice ali zato smo se veselili i uživali u onom što imamo. Često razmišljam o tim drugim vremenima ali o tome ću jednom drugom zgodom.
Sigurno ste već pogodili da pričam o dudu ili murvi. Ovaj iz mojeg djetinjstva je bio crni a postoji još bijeli (poznat po dudovom svilcu koji se hrani njegovim listovima) i manje znan crveni dud. Crni dolazi iz Perzije dok je bijeli iz Kine a crveni iz sjeverne Amerike. Osim ove tri vrste postoje i brojni križanci. Dudovi su drvenaste biljke koje sadrže mliječni sok a u tu porodicu spada i smokva.
Stablo crnog duda je visoko i dugovječno, kažu da živi oko 250 godina. Botaničko ime mu je Morus nigra. Bio je vrlo omiljen još u staroj Grčkoj i Rimu. Kod nas je znan od davnina, često se je sadio u dvorištima i uz putove da se pod njegovom krošnjom odmaraju putnici. Rođenje i ženidba nekada se obilježavala sadnjom duda. U Makarskoj su davno zasadili drvorede duda i njegovali ih tako da su postali zelena tenda i zaštitni znak grada. I velika je šteta što se više ne sadi kao hortikulturna vrsta jer je vrlo dekorativan, dobro podnosi obrezivanje
a prekrasan je i u jesen kada mu lišće požuti.
Kod tog stabla koristi se sve. Plodovi se koriste svježi kao sezonsko voće i prerađuju se u sirupe, sokove, džemove te čuvenu rakiju dudovaču. List i kora koriste se za ljekovite čajeve kod upale grla i šećerne bolesti te je prava je šteta što ga danas na tržnicama nema ili je prava rijetkost.
Čula sam svojedobno da se nešto pričalo kako bi država davala poljoprivrednicima poticaje za podizanje nasada duda. Kako se kod nas uvijek puno priča a malo radi, ne znam da li se išta od tih silnih priča uspjelo realizirati. Nadam se da ga ipak neće progutati zaborav i ova moderna vremena jer je uistinu izuzetno i kao voćka i kao ukrasno stablo i botaničarima jer im razvoj dudova nije dovoljno poznat, zapravo razvili su iz nekih nama nepoznatih predaka cvjetnjača.
Na svu sreću, još uvijek se mogu kod nas nabaviti sadnice i sigurna sam da ću posaditi barem jedan crni dud čim mi se ostvari san da imam voćnjak nešto poput ovog o kome Joanne Harris priča na početku svoje knjige Pet četvrtina naranče:
- U jednom smo trenutku imali više od stotinu stabala - jabuka, krušaka, šljiva, dudova, trešanja, dunja, da ne spominjem grmove malina, polja jagoda, ribiza i ogrozda čije smo plodove sušili, spremali, pretvarali u pekmez, likere i prekrasne okruge pite s pâte brisée, creme pâtissiere i kremom od lješnjaka. Moje su uspomene začinjene njihovim mirisima, bojama, imenima. Moja se majka brinula za njih kao da su joj najdraža djeca. Od mraza smo ih štitili toplinom ocrnjelih lonaca podloženih našom vlastitom zalihom ogrjeva. Svakog bismo proljeća pri dnu stabala istovarivali pune tačke stajskog gnojiva. A ljeti bismo, da zaustavmo ptice,vezivali na grane srebrni papir izrezan u različitim oblicima, koji bi treperio i lepršao na vjetru, kao i čegrtaljke načinjene od uzice čvrsto svezane preko praznih limenki koje su proizvodile sablasne zvukove kojih su se ptice bojale, pa onda vjetrenjače od obojenog papir koje su se divlje okretale, te je voćnjak tako bio pravi karneval tričarija, blistavih vrpci i kričećih žica, poput božićnog slavlja usred ljeta. -
Post je objavljen 03.07.2009. u 23:06 sati.