Marketing
LIJEPO NELIJEPO RUŽNO
Odmalena su me dosljedno učili, da se u svakoj škrapi možda skriva kamenčić koji nikada neću zaboraviti, da i najsurovija i nedostupna stijena, sigurno ima neki svoj pitomiji predio, pa sam tako hodala svijetom potpuno neopterećena opasnostima, spotičući se tek o svoje vlastite leptire, pronalazeći u svakom nešto dobro, programirana za ljepotu.
Zbog toga mi se kasnije često događalo da isuviše olako previdim tuđe duševne škrape, pa se već i poskliznem, al i dalje mislim da je to samo neka usputna sjenka, a ne razvalina od čovjeka.
Ta zaštita od razočaranja, opravdavanje i bojanje posebnim bojama čini me uglavnom otpornijom i zdravijom.
Samo...dođe vrijeme kad premazi moje boje postanu predebeli, teški i gusti, pa se tako oljušte čitavi slojevi boje koju sam marljivo nanosila i sve skupa izgleda još ružnije nego prije. Boja se još sva nije ravnomjerno skinula, već onako mjestimično proviruje prava slika. Ružna.
Trebali su me naučiti, da jednostavno postoje, i zašto zbog toga žaliti, ljudi koji su ružni iznutra do bola, do srži.
Ljudi čiju ružnoću i prljavštinu ne može prekriti ni vagon naših snova o njima. Na njih se boja jednostavno ne lijepi, jer se valjda radi o različitim komponentama.
Trebali su me davno naučiti i na vrijeme upozoriti, da zbog takvih ljudi svaki je tanašan potez kistom suvišan, jer i suze su zbog njih beskorisne, kao i svaki trud.
Propustili su mi i reći da postoje i oni nelijepi, sivi ljudi, ravnodušni i bezbojni, koji se baš ničemu ne raduju.
Oni nisu zbog toga takvi da bih ja uzela kist i podarila im smisao. Sa njih se moji premazi ne bi skidali, već bi njihovo primarno sivilo, probilo svaku moju i najintenziviniju boju.
Ljudi u bojama lako se oduševljuju. Uživaju u večeri na panju u šumi. Kovrčavi smijeh djeteta može ih dići u nebesa. Spašavaju male vrapce od hladnoće. I lako u svemu pronalaze smisao.
Tužno je kako se rijetko zaljube i zatrebaju ljudi u bojama...
Možda zbog toga jer ljudi u bojama žive s vječno nesmirenom potrebom zamahivati kistom i bojati ružne i nelijepe ljude.
Pa se onda trgati od boli, kad s ružnih počnu otpadati čitavi snovi o njima.
Ili plakati od bespomoćnosti kad na nelijepima probije njihova primarna - neboja....
...boli kad se sa slike skidaju ljuske boje, a ti zamrljan, u punoj kreativnoj snazi, do iznemoglosti bojaš i bojaš i bojaš, a slojevi se skidaju...i sve postaje jasno...teško je sebi priznati neke stvari....
Jučer sam bjesno zamahnula kistom i bacila ga u more,
negdje posred kanala.
More je bilo potpuno mirno kao da je znalo.
Razlilo se zlatno na sve strane.
Izgledalo je kao da se utopio mjesec.
Umorna se probudih
bez mog kista
rano
rano u zoru
i nisam čula zvona
i nisu letjele lastavice
nije zamirisalo ni more ni lavanda
periske u moru
izgledale su kao napuštene brodske olupine
onako kako izgleda valjda neko
koga se prestane voljeti
Znam
noćas ću opet izroniti svoj kist
Jer ponovno želim čuti
kako diše more
osjetiti zagrljaj dječiji
shvatiti govor ptica
pomirisati sol, zemlju, koru stabla
maglu jutarnju
vidjeti svoju ljubav ogoljenu
kako kleči sirota i moli me
da ne prodajem u bescijenje svoju naivnost
jer oprez mi može donijeti
samo puno tišine, praznine i ravnodušnosti.
Post je objavljen 03.07.2009. u 21:25 sati.