Tračnice
Evo me nazad... I drito u glavu s metaforom toliko višeznačnom da prouzrokuje glavobolje pjesnicima i proljeve svima ostalima.
Nestao sam iz elektroničkih medija uslijed jedne standardne subote na Majmunu di mi je N. uvalio svoj stari posao, ter sam se nakon jednog dana oporavka i jednog dana razmišljanja odjednom našao kako u utorak lijepim naljepnice za Bc hibridni kukuruz. Opis posla je ukratko - savijač pleksiglasa uslijed proizvodnje stalaka i reklama, a nešto detaljniji opis je - stajanje kraj užarene žice pod naponom i gledanje pleksiglasa kak se prži, a onda brže-bolje imobiliziranje oblikovanog pleksiglasa mutavim kvačicama uz pokušaj izbjegavanja opeklina 2. stupnja, po mogućnosti. Iako zvući strašno, u biti je najluzerskoji posao u galaksiji i moja baba bi ga uspješno radila da joj sakriju naočale. U međuvremenu Plavuša hladi dupe na moru, radi kao turistički animator u hotelu za starije osobe koji cijelo vrijeme spavaju, pa ne radi niš i dobiva masnu lovu za to. Mrzimo ju, jel tako...?
Cilj svega ovoga je zarada neke love, makar kad odbijem dug starcima za gitaru i troškove puta, ispadne da ne ostaje previše znamenaka u novčaniku, no to mi je valjda sudbina. A lova mi treba zbog faksa. Da, faksa. Nakon 2 mjeseca šljake i 5 godina prodavanja magle konačno mi je dopizdilo i odlučio sam izaći na jedini prijamni na kojem imam šanse znat više od drugih bez učenja, a to je dakako Filozofski. Baš sad u srijedu sam nadobudno krenuo prijavit se za testić, uzevši usput slobodan dan. Bio sam sretan, ptićice su pjevale, sve je bilo super i divno i čak mi to nije išlo na živce kao obično, a onda sam naletio na T.-a (gitarista "Podroomskih pustolovina I."), izlazeći iz vlaka na Glavnom kolodvoru...
- Ooo, bok S. - velim ja njemu, nadimkom ga oslovivši.
- Oooo, pa bok. Kamo ti? - uzvrati on izgledajući kao da se vraća sa woodstock reuniona. Ray Banu treba zabraniti kopiranje zasluženo umrlih stilova.
- Idem se prijavit na tvoj faks za prijamni... - velim ponosno. Iznad Ray ban naljepnice proviri njegova obrva.
- Ahm... Gle. Na faksu ti je red od 2 kilometra, ljudi ima ko u priči, načekat ćeš se. - veli on polako i oprezno. Dam ruku u vatru da je baš tog trenutka dolutao neki stratokumulus monsunskog tipa 5. kategorije, kakvi se šeću uokolo zadnjih tjedan dana i napravio srednjevjekovnu mrakaču preko Zagreba. Ponovno napravivši svoju signature ciničnu facu zahvalim se T.u i odklipsam na faks, žestoko morajući obaviti No. 2 u roku od 1-2 sata, al reko - nemre bit tolki red...
Ooo da, može.
Red koji me dočekao na FFu je bio nešto poput simulacije reda pred dućanom u Moskvi osamdesetih na dan pošiljke konzerviranog graha. Odletio sam brže bolje uplatiti im lovu (mamu im lopovsku i njima i 250 kn) i stati u red. Stao sam. I tu je počeo križni put od jednog do drugog kraja faksa sa taman 12-ak postaja u razmaku od 3 i pol sata. U međuvremenu mi je redom: krepao mobitel jer sam slušao mjuzu cijelo vrijeme a malkoc je baterija u kurcu; počelo štrecat koljeno, što je stara ozljeda s košarke i vjerojatno znak općeg potopa br. 4 ovaj tjedan; taman došao na red No. 2, što sam ipak uspješno preživio ne podlegavši iskušenju da uletim u WC 10 m lijevo od mene i time sjebem koncepciju slobodnog dana i prijave; došlo da spucam žensku ispred sebe koja je Zadranka i očito ima neiscrpan izvor sline, jer sere više od kompletne ekipa 101ice zajedno u jedinici vremena, a srat je počela baš (ali BAŠ) taj trenutak kada mi je crko mobitel, a njoj došao frend u pripijenoj majćici s urednom frizuricom. Nakon te agonije, upisao sam se uspješno, izletio van, ošo do Frenda i ostalo je više manje ugodno popodne, što je vjerojatno razlog zašto ga se ne sjećam posebno detaljno. Znam samo da smo imali express monsun nekih 10 minuta (opet), zbog kakvog sam doma pola nedjelje, mog jedinog slobodnog dana, vadio vodu iz podruma i jebao mamu projektantima kanalizacije.
S obzirom da nam je klima u kurcu očito, ovakvi prolomi se često događaju, pa je tako jedan pao i danas. Kak me frend s posla vozi na kolodvor, uspio sam ga izbjeći u zadnji tren. No nešto drugo me razbjesnilo. Imam priliku družiti se s HŽom 2 sata dnevno, na čemu si sam želim sućut. Svako malo mi đubrad u pol 6 ujutro kad idem na posao pošalju prokleti tramvaj od vlaka sa jednim redom sjedala, pa ljut ko ris i još čorav ko šišmiš mrmljam, stojeći iznad nekih superbaba koje su me izgurale na ulazu i probavljajući 3 deci čirotvorne kave koju sam zmješao u polusnu 20 minuta ranije i ulio u sebe u 10 s. Danas pak vele da kasni 20 minuta u dolasku. I ništa, usardinio sam se sa ostalih 500 ljudi koji se baš ovim vlakom vraćaju s posla i gledao kako vjetar i kiša šibaju nevjernike i razvratnike na otvorenom, dok čekaju autobus s druge strane kolodvora. Nakon dvadeset PET minuta dolazi opet fuckin tramvaj od vlaka i počne usporavati ulazeći u staniceu, te se zaustavi točno spojem vagona pod pravim kutem s mojom facom, što je najudaljeniji dio vlaka od prvih vrata s bilokoje strane. Psovke koje su mi prolazile glavom nisu za javnost. Ušao sam u saunu od vagona i čekao sljedećih 20 minuta na polazak. Još sam se k tome sjetio da su nekidan digli cijenu karte za 3 kn. Tada sam odlučio da će onaj krvavi pohod najavljen u "11 čekaonica" započeti u upravi HŽa.
Daklem - vlakovi kasne, posla nema ili ima mutavog, prijeti nam vremenska kataklizma, Drivo je zbriso s našom lovom i ostavio državu likovima iz bajke, a ja upisujem najneprofitabilniji fakultet odkad postoje fakulteti. Ajd, bar da se neš događa. No sve mi se čini da smo svi skupa na tračnicama koje naizgled idu ravno, a u biti vode ravno dolje. Odjebat sve treba. Sve mi se čini kak ću zapet ovih par dana po gramatici, upisat redovno bez plaćanja i ubost nekog bjesnog lampaša od love za školarinu. Što ću kad sam umjetnička duša... :D
Post je objavljen 02.07.2009. u 23:05 sati.
