Kao što snijeg što padne se otopi,
tako ja nadjem sebe pa se izgubim,
Kao vino što me napije,
pjesma što me smiruje,
svi nestanu,i ostanem u tišini
Gdje su nestali,pobjegli,sakrili se,
da i ja podjem tamo
Kao sunce iza oblaka,nestat cu i ja
vratiti se necu,jer nemam kome
Sve je stalo,samo kiša pada,
pere mi lice i pozore,a moje oči
istinu govore
Ali,još sam tu,i dalje ću griješiti,smijati se
pa plakati,a nitko me neće tješiti
Gdje sam stala,kako da krenem
grad spava,ja stojim,a okolo mene samo ulicni stupovi
i tama
Zar se sreća tako često u tugu pretvara,
otvorim srce,a samoća ga zatvara
Vrijeme stoji,koga čeka,možda
putnika iz svijeta daleka
Kome da odem,kad sve ovo postane preteško,
tko me neće smatrati greškom?
Post je objavljen 02.07.2009. u 19:33 sati.