Bože šta sam ti skrivio da me odvojiš od jedinog bića na ovom svijetu koje tako beskonačno volim. Zašto? Zašto ja? Moj život nema smisla bez nje, i moja želja za životom je odjednom utihnula. Da, nema je više. Nestala je zajedno sa njom u mraku. Daleko, daleko od mene i moga srca. Zašto je nema više, zašto? Pa ja sam nju toliko volio, volio sam je iskreno, svim srcem svojim i svom dušom svojom. Ti si za mene ona prava, još uvijek to mislim i stojim iza svoje odluke. Ali me muči još uvijek jedno, da li stvarno išta osjećaš prema meni? Na rastanku si rekla da u tebi nema nikakvih osjećaja, ali ja to iskreno ne vjerujem. I ne želim da to vjerujem. Lagala si samo da me ne bi povrijedila, i davala mi lažne nade. Ali koji je to misteriozni razlog koji tako razdvaja naša dva srca malena, koja se toliko vole. Osjećam to, moje srce svakim danom sve više i više žudi za tvojim. U tamnim noćima ga doziva, njegovi jauci odjekuju duboko u noć, koje samo tvoje srce može čuti, ali ono je tako daleko.
Dobra prijateljica mi je rekla: „ Čovjek i žena u početku bijahu jedno, kada su bogovi vidjeli da se na taj način ne širi potomstvo, razdvojiše ih. Tako sada svijetom lutaju polovice tražeći svoju drugu polovicu kako bi bili jedno. Svako znamenje ima svoju polovicu koja ga upotpunjuje no, ako jedno znamenje ne nađe svoju drugu polovicu, ono postaje tužno, depresivno te umire od tuge za svojom drugom, nepronađenom polovicom“.
Ja sam uspio naći tu svoju drugu polovicu, koja još ne želi da budemo jedno. I opet se pitam zašto?
Iskreno, duša mi se raspada bez tebe. Nešto me duboko iznutra izjeda, razdire, baca me u osjećaj koji ni sam ne znam, tako okrutan, jadan, mračan...
Želim da si tu, blizu, pored mene, da te zagrlim. Dovoljno bi mi bilo samo da te gledam i mazim ti prekrasne kose. Želim te još jednom držati u naručju svome, kao prije i ne želim te pustiti. Jer još jedan rastanak od tebe bi me definitivno dokrajčio. I sada sam na rubu propasti. Osjećam se tako jadno, napušteno, bez tebe. Nema više onih lijepih očiju i osmijeha koji mi dan uljepšaju. Nedostaješ mi, bez tebe sam kao noć bez mjeseca, kao dan bez sunca. Ti si moja svijetlost i u najtamnijoj noći i u najljepšem danu. Za mene si sve, i spreman sam se svega odreći na ovom svijetu samo da bi još jednom osjetio tu toplinu, tu nježnost koju si mi samo ti mogla pružiti.
Ne mogu više ovako, stvarno. Umirem, srce je na rubu iznemoglosti, duša iscrpljena polako želi da me napusti. Ne želim više ovaj život. Ne, bez tebe moj život nema smisla.
Ako je išta od onoga istina što si mi rekla one noći, one srijede, na stepeništu, nadam se da ćeš mi se vratiti i da ću moći vjerovati, jer ovako samo nagađam i ova dvoumica me pojede, krv mi moju popi bez ikakve milosti.
Riječ volim te si čula milion puta i mislim da je suvišno ti to više govoriti. Ja sam uporan i još jednom ću ti reći VOLIM TE! I spreman sam te upoznati bolje, iako tako malo a opet puno znam o tebi. Sve nedostatke sam spreman popraviti, spreman sam na promjene, ako bih se morao i potpuno promijeniti. Spreman sam na sve. Nijedna cijena mi nije previsoka.
Ne znam više ni šta da pišem, toliko sam depresivan, tužan, ne znam ni sam šta mi je. Ludim polako ali sigurno. I svejedno mi je šta drugi misle o meni, o nama, meni si samo ti bitna. Za tebe bih život dao. NEDOSTAJEŠ MI, JAKO!!!!
Post je objavljen 02.07.2009. u 16:05 sati.