Bio jednom davno jedan mali dečko. Bio je običan dečko, nije puno očekivao od života. Želio je imati samo svoj mir. I imao ga je. Sve dok nije otkrio čari prve ljubavi. Pitao se : „A kakvi su sad ovo osjećaji“? Ne, nije znao odgovor, možda ga čak nije niti želio. U potpunosti se prepustio tim čarima. Uživao je. Toplina i nježnost je preplavila njegovo tijelo. Kada god ju je gledao ti osjećaji su rasli, sve više i više. Bio je zbunjen. Pitao je svoje prijatelje šta bi to moglo biti, a oni su mu kroz smijeh govorili da je zaljubljen. On je, sav crven se pognuo i otišao. Razmišljao je. Nije mogao da vjeruje šta je čuo. U sebi je mislio : „ Ma šta je njima? Nisam je uopće zaljubljen, možda je to neka alergija“ . I tu noć je imao čudne ali opet, njemu jako lijepe snove.
Sanjao je. Sanjao je Nju. Ležali su na livadi, u društvu leptira i cvijeća. Mazio je njeno nježno lice. Ruka mu je lagano prolazila kroz njenu kosu. Ljubio ju je. Prvo čelo. Zatim desni, lijevi obraz, njezin, njemu jako dražestan nosić, kako ga je zvao. Naposlijetku su im se i usne dodirivale. Želio je zauvijek ostati sanjati, ali ga je iz te raskoši i topline zvao sat, koji je oglašavao vrijeme škole. I ustao je. Mislio je o njoj. Osmijeh mu je krasio lice.
Ušao je u bus. Sjeo. I, tako je nastavio u miru misliti o njoj. Mislio je i mislio. I onda se trgnuo. „A zašto to samo mora biti san? Pa, možda ja to mogu pretvoriti u stvarnost?“- zborio je u sebi pun nesigurnosti. Jer Ona nije bila obična cura. Uvijek je bila u društvu onih „Mačo“ osoba i nije mislio ima šanse kod nje. Sve je to bila surova stvarnost. Ali on se nije želio predati. Želio je kao vitez izboriti za sebe mladu damu. I tako je i bilo. Skupio je svu svoju snagu i krenuo prema njoj. Ona do tada čak nije ni znala za njega. A to nije bilo čudno. Njega skoro niko u školi nije primjećivao osim nastavnika, zlobnog domara i uvijek dosadnih spremačica. Krećući se tako prema njoj, razmišljao je da li će ga uopće htjeti pogledati. Ne da nije bio zgodan. Bio je, onako uobičajen momčić. Simpatičan, i uvijek nasmijan.
Zastao je. Gledao je u Nju. Bila je u društvu prijateljica. Još samo par koraka do cilja. Prišao joj je. Ljubazno pozdravio i pitao je : „Trebao bih ti nešto reći, ali nasamo ako može“? Prijateljice su prasnule u smijeh. Ona je sav pocrvenio, a ona se nasmiješila i odgovorila mu : „Naravno da može“. To je u njemu izazvalo neopisivu radost. Osjećao se kao malo dijete kad mu poklonite nešto. Ona ga je trznula iz tog euforičnog osjećaja. Pitala ga je : „Hajde, šta mi to imaš za reći“? Promucao je : „Hmmm......m.mmm..mm“. Ona : „Hajde, neću ti ništa loše učiniti“. I tada je pomislio na vitezove, na njihovu hrabrost. Želio je biti kao oni. Da, to je želio. Uzeo ju je čvrsto za ruku i glasno rekao : „ Volim te“. Oko njih je vladala potpuna tišina. Bili su samo oni. Zajedno. Još uvijek je držao njenu ruku. Ona je bila potpuno izgubljena. Stajali su tako par trenutaka, nepomično. Gledali su jedno u drugo. I gledali, i gledali. Onda ga je ona uzela za drugu ruku i poljubila. To je bio njegov prvi poljubac. Da. Prvi. Nije mogao vjerovati. Taj trenutak je trajao i trajao. On nije želio da prestane. Bili su to trenutci koji su mu se činili kao najduži u njegovom životu. Ali sve ima kraj. Kada su im se usne razdvojile, rekla mu je kako je to nešto najljepše što joj se u životu desilo. On je bio izgubljen i samo je klimao glavom. Nešto ga je povuklo. Čvrsto je zagrlio i još jednom poljubio. I stajali su tako, nerazdvojni. Sami. Uživajući u trenutcima sreće. Sreće, koju je prekinulo školsko zvono. Označavalo je kraj nastave. Obećali su jedno drugom vječnu ljubav i nerazdvojnost. Tako su se viđali svaki dan. Odlazak u školu mu je postajao sve draži. Radovao se svakom danu provedenom s njom. I tako je to trajalo i trajalo...
Bili su zajedno dugo vremena. On ju je još više zavolio. Sada su zajedno i izlazili. Bili su to za njega prvi izlasci u grad. Tek je tada upoznao svoj grad. Ali njega je više zanimala ona. Sastajali su se sve češće. Svaki proveden trenutak s njom je pojačavao plamen ljubavi.
Dani su prolazili i prolazili, a oni su se sve češće viđali...
Dok nije došao i taj mračni trenutak. Trenutak za koji on nije ni znao, a niti ga je očekivao. Ipak mu je ona bila prva ljubav. Te noći su sjedili na staroj klupi. Gdje su se prvi put i sastali. Tu su se sastajali svaki petak. To je bilo Njihovo mjesto. Bila mu je u naručju. Sve se odvijalo kao u snu, prije. Ruka mu je prolazila kroz njenu kosu, igrao se s njenim nosićem. Obasipao je kratkim poljubcima. Ustala je. Sjedili su tako zajedno. I ona je smišljala kako će mu to reći. Prvo je bila nesigurna da li to zaista želi. Ali ipak je odlučila da će mu reći. Znala je da će ga to možda povrijediti ali to je bila njena konačna odluka. Poljubila ga je i rekla mu : „Imam ti nešto važno reći“.
On : „Reci“.
Ona : „Pa, neznam da li ti to zaista mogu reći, jer. . .“.
On : „Znaš da meni možeš sve reći. Slobodno, nemaš se čega plašiti“.
I tada mu je rekla.
„Mi više ne možemo biti zajedno“.
Sve je utihnulo. Kao onda, kada ga je poljubila. Sve mu je preletjelo kroz glavu. Svi trenutci sreće s njom. Kada ga je poljubila, kada su prvi put zajedno otišli u kino,....
Sve je to proletjelo nevjerovatnom brzinom. Srce. Srce mu je zastalo. Nije više željelo kucati. Pa i nije imalo za koga da kuca. Jer nje više nema. Dok je on sam tu sjedio na klupi ona je odlazila. Nije više ništa rekla. Sve se više udaljavala. Molio ju je da se samo još jednom okrene. Da još samo jednom vidi njeno prekrasno lice. I kada je izgubio svu nadu ona se okrenula. Suze su joj krasile lice. Blistale su na mjesečini. Osmjehnula mu se. Tada se okrenula i zauvijek otišla. On je ostao. U društvu mjeseca i zvijezda. Osjećaji su mu totalno bili izmješani. Trgnuo se. Potrčao je za njom. Ali ona je već bila nestala. Pogledao je u njenom smjeru i uz suze uzviknuo : „Zbogom“!
Post je objavljen 02.07.2009. u 16:02 sati.