Sjećam te se i svih tvojih šala i riječi koje polako blijede.
Htjela bih si dozvoliti sreću.
Zagrliti je i snažno je zadržati.
Osjećam da moje istine nigdje nema na vidiku.
A bio si tako sladak dok bih te svojim osmijehom milovala u dugim noćima.
Voljela sam tvoja iznenađenja,
bili su to rijetki trenuci u kojima bih zahvaljivala Svevišnjem što te imam.
Sjećam se onog osjećaja u želudcu i srcu, kad se sve izokrene dvaput a ja ostanem
čvrsto na zemlji.
Nekad mi to fali.
I glupi su što me za tebe pitaju jer očito se stare rane nikad ne zatvaraju.
No, klin se klinom izbija,
a sreća je često samo iluzija.
No, sad znam da sam s tobom uistinu bila sretna.
Nije mi bitno gdje si, što si niti s kim si.
Drago mi je što si bio tu kad je trebalo, a i usudila bih se reći kad nije.
Mogla bih vam reći u lice što se događa sa mnom, gospodine,
ali znate kad život leti a vi ostajete za njim, osjećate se nedefinirano.
Upravo se tako osjećam.
Pripadam, ali ne pripadam.
Tada je bilo lijepo.
I sada mi ne fali uopće, nikako, ni na koji mogući zemljani način.
Ali kad bih ušla u snove, bila bi to druga priča.
Bio si moja karta u snove i sad kad te nema više,
moram sama odlaziti na mjesta za koja su potrebno dvoje.
Daj, pogledaj me još jednom.
Neka svi prisutni znaju da sam bila tvoja.
A život ide dalje, a ja se dakako
šlepam od roka do roka.
Post je objavljen 02.07.2009. u 11:28 sati.