Napad na Grad traje vec petnaest dana.Sve moje nade da bi nam netko mogao pomoci ugasle su nakon tjedan dana.Svijet nece reagirati,da je htio napravio bi to nakon sedam dana.Zar sedam dana razaranja po dubrovackoj okolici i jasnih napada na sam Grad nije dovoljno?Ocito,nitko nam nece pomoci.Hrvatska nema snage,nakon Vukovara treba jos jedna zrtva.Znaci,
trebamo se braniti sami,onoliko koliko mozemo.A sto ako se ne uspijemo obraniti?Sto da se cini?Ima li spasa Dubrovniku?Sto uopce Srbi hoce?U svome tekstu"Zasto ce Srbi napasti Dubrovnik?",napisao sam da je osnovni cilj protjerati Hrvate kroz Slano.Ako im je to osnovni cilj,sto treba uraditi?Treba ostati,ne smije se napustati Dubrovnik.Treba moci izdrzati okupaciju.
Ali kome ja to mogu reci?Vecina ljudi oko mene shvaca moje rijeci,treba ostati.Ali to nije dovoljno,moja rijec nije dovoljna.Mora da ima rjesenje,u svakom trenutku,ma kako on tezak bio ima dobro rjesenje samo ga treba pronaci.Imam li ja rjesenje i kako ga ostvariti?
Pokusao sam kod Jure Burica,petnaest dana pred napad odnio sam mu tekstove"Zasto ce Srbi napasti Dubrovnik?"i"Informiranje javnosti u ratnim uvjetima",te trazio da Zdravi grad organizira posumljavanje na granici prema Srbima(tj.da se kopa tri reda rovova),no nije me shvatio.Ima li tko dovoljno mocan i sa povjerenjem u narodu koji moze pozvati na ostanak?Sjetio sam se tada biskupa.Poznavao sam ga sa akcija Zdravog grada kada sam mu urucio kip Sv.Vlaha za bolnicu.Nazvao sam njegovog tajnika don Ivana Simica,naseg bivseg zupnika u Imotici i dogovorio prijem u biskupskom dvoru.
Tocnog datuma ne mogu se sjetiti,ali je bilo to polovicom listopada.Srbi su bili usli u Cavtat i dosli do Plata.Upravo su nastojali uci u Zupu.Na sastanku su bili biskup dr.Zvonimir Puljic,don Ivan Simic i ja.Nakon uvodnih par rijeci,pitao sam biskupa sto o situaciji u Dubrovniku govori Sveti otac i kardinal Kuharic,
te je li ih on upoznao s mogucom katastrofom?Biskup je odgovorio da oni pokusavaju sto mogu,a da ne zna sto ja mislim pod katastrofom.Ja sam mu tada odgovorio da ako se nastave dosadasnji napadi i ljudi nastave napustati svoje domove,da ce on biti zadnji dubrovacki biskup.
Kada sam to rekao biskup i Simic znacajno su me pogledali i meni se ucinilo da zamalo nisu pali sa stolica.Objasnio sam mu svoj strah oko protjerivanja stanovnistva i rekao mu da se lako vratiti u Baranju koja granici sa Hrvatskom u liniji od 150 kilometara,ali kako cemo se mi vratiti kroz Slano i jednu cestu?Zato sam poluozbiljno biskupu predlozio da nas dvojica pozovemo sve stare Konavljane(starije od 70 godina)da se vrate doma i da nas dvojica stanemo na celo kolone kojom ce se Konavljani vratiti kroz Zupu u Konavle.Vi obucite biskupsku mantiju,a ja cu majicu Zdravog grada pa na celo kolone.Bolje da budemo ubijeni zajedno sa starcima nego da umremo daleko od svog doma.
Ja ne znam sto je on mislio,ali ja bih sigurno isao,makar sam doma imao Ivanu,staru dva mjeseca i Marinu s kojom sam bio u braku nepunih sest mjeseci.
Zakljucaka nije bilo.Nismo pozvali Konavljane na"Put starih slonova".Ja sam nastavio svoje ratno djelovanje,a biskup je nastupio na Radio Dubrovniku pozvavsi ljude da ostanu i to ne samo jednom.Njegovi tekstovi o ostanku postali su literarna okosnica ORATORIJA Djela Jusica.
Post je objavljen 02.07.2009. u 02:28 sati.