Uglavnom, glava mi je jedan dan ostala ukočena, a ostatak tijela se i dalje kretao. "Pa neka glava stoji, neće joj škoditi", rekao mi je deda Špiljo. I poslušala sam ga. Onda sljedećeg dana pogledam i ruka je ostala isto tako nepomična, nije htjela ni da piše ni da pere tanjure, jedino se dizala tu i tamo na pozdrav. Ona bi kako njoj paše, e neće tako! I onda sam demontirala ruku i spremila je u ladicu pa da vidimo! I ostali dijelovi tijela se pobune: "ako može ruka u ladici odmarati i mi ćemo!!" Pa ja lijepo njih sve jednog po jednog hop u ladicu na odmaranje. Jedino mi vjeran ostao prst jedan, s lijeve ruke i to kažiprst i cijela sam se u njega sabila. Prst i ja. Ja sam taj prst. I sada cijele dane upirem sa sobom u one neradnike u ladici i prijetim. Sve uzalud.
Post je objavljen 29.06.2009. u 22:02 sati.